TREMA DEJANA ĐONOVIĆA
                                                                                                          Vidim da je život bašta
                                                                                                            od groblja do kolevke.
                                                                                                             Jedan velik san o bilju
                                                                                                                 između dva čoveka.
                                                                                                                          Miroslav Antić
 
Novi rukopis Dejana Đonovića, pjesnička zbirka za djecu Trema dokazuje da je u četrdesetak  pjesama satkana sva težina pisanja za djecu, ali i radost i ljubav prema djeci. Skrivene pod odrednicom „pjesme za djecu“, Đonovićeve pjesme podjednako dobro mogu razumjeti i odrasli, jer, i oni su nekada bili djeca, aiko to često zaborave! Ali, pjesnici su uvijek tu, da nas napomenu da dijete u nama živi i živjeće dok god naš duh to dopusti. Ako imaš dijete unutar svoje duše, u odraslom tijelu, onda razumiješ i djecu i mlade i odrasle. Što ćeš ljepše poželjeti?
Naslov zbirke pjesama nagovještava da Đonović, ne samo kao pjesnik za djecu, već i kao glumac, dobro poznaje tremu kao poseban osjećaj. Iako tremu često povezujemo sa dječijim strahom od nastupanja u javnosti, ona je itekako prisutna i kod odraslih. U odraslima se ona probudi kada pjesnici  pišu o djeci, jer je to najzahtjevniji posao za najzanimljiviju i najtananiju čitalačku publiku. Dječiji sud strašniji je od „strašnog suda“, a njihov čitalački ukus je veoma probirljiv, posebno u današnjim vremenima kada prave poezije sve manje ima i među odraslima.
Kada se putem stihova pjesnik obraća djeci, on to čini preko stvarnih, svakodnevnih, ali i izmaštanih slika. U nekim pjesmama ih poziva na putovanje, ono koje nije kružno, koje izlazi iz okvira, radoznalo, pobunjeničko, puno izazova i radosti. Jedan svjetlonoša utire tamu, obasjava dječiji put, pokazuje kako živjeti, kako čitati. Svako magično putovanje Dejana Đonovića predvodi poezija, dječija, realna, izmaštana, uzeta iz života, dopisana, dočarana, proživljena i nadživljena.  Život je borba, čuli smo to više puta, i to se shvata još u djetinjstvu. Boriš se da dotakneš kuhinjski sto, penješ se na prstima da više vidiš, boriš se da dobiješ veći komad rođendanske torte, bolje biciklo, da spavaš između tate i mame, u školi za mjesto pored simpatije... I čitav vijek ti  prođe u borbi, ali:
Poleti.
Zaplivaj.
Skoči.
Tvoja je snaga u glavi, u srcu ritam za hod.
Kroz svakodnevne situacije Đonović pokazuje različite osjećaje u dječijim dušama, periode kroz koje prolaze oni najmlađi, i oni koji su blizu da postanu odrasli. Bez iskustva, djeca kreću na put, u avanturu zvanu odrastanje i proživljavanje, pipanje života i osluškivanje njegovog otkucaja. Dušan Radović je lijepo zapazio da samo mladi i gladni, radoznali i začuđeni mogu toliko da vide i dožive. I dok sve doživljava, dijete u Đonovićevim pjesmama ima dileme, piše Djeda Mrazu, naziva sebe tražinađošom, istražuje kisjelu vodu, spoznaje male stvari i shvata da su one nevidljive, ali veoma bitne, sluša svoje srce, neće da glumi vuka već bira drugog druga, i još mnogo toga. Dijete u stihovima čije ime izbija baš kao svjetlonoša iz ove zbirke uči da sve stvari u životu doživi na pravi, ljudski, „veliki“ način, srčano, emotivno, lijepo, bez straha, sa razmišljanjem.
 Odrastati uz poeziju Dejana Đonovića znači opstati u svijetu mašte i vječitog traženja svjetla koje obasjava put. Odabrati za čitanje zbirku Trema znači osloboditi se treme od odrastanja i problema koje ono nosi. Đonovićeva poezija je fenjer, i za male i za velike!
Draga djeco, poslušajte pjesnika, budite uvijek kao kornjača iz njegove pjesme, staložena, porodična, blaga, i obasjajte svoj život stihovima i mudrošću, tiho, predano i iskreno!

     ODRASTANJE- POČETAK NEČEG VELIKOG

Odrasli mi kažu da sam kvalitetna i interesantna osoba. Vršnjaci i ja ne mislimo tako.
 
Kad odrastaš, kažu, ne razumiju te. Kad odrastaš, kažu, ne razumiješ ni ti njih. Ne znam, kad odrastem, reći ću vam kako je to bilo kad sam bila dijete. Sada, još uvijek saznajem.
Čini se da odrastanje većinu vremena obuhvati samospoznaja, upoznavanje svakog dijelića unutrašnjosti bića. Često je to veoma nerealni prikaz sebe, ili hiperbolisan, ili toliko bez samopouzdanja da više nisi niguran da li paraš oblake svojom nadobudnom pojavom, ili ne izlaziš iz mišije rupe, misleći da si bezvrijedan. Kada treba da se odlučiš da li si ledeni kralj ili ponosna princeza, ili pak želiš da budeš uspavana ljepotica ili žaba koja se nikada neće pretvoriti u lijepog princa – ni to ne možeš da odlučiš. Prođe odrastanje u pitanjima – ko sam? Kako da živim ako ne znam ko sam? Zašto sam ovako mršav/mršava? Kako je moguće da me ne primjećuje ako sam bog otac ili boginja majka? Filozofija zvana „ko sam, što sam“ traje nekoliko godina prilikom sazrijevanja, a projekcije o sebi mladi umnogome ne nauče od odraslih, već od svojih vršnjaka. Uklopiti se u sredinu u koju si bačen, bez svog znanja i bez svoje volje, na tu burnu brežinu, prava je umjetnost, koju naravno, ne otkriješ. Pitaš roditelje, nemaju vremena ili kažu da si još mali, pitaš vršnjake (suludo, ni oni ne znaju), pitaš školskog psihologa, a on (najčešće ona) ti kaže da nema vremena jer se čaj uveliko ohladio a ti moraš na čas. Konsultuješ i internet, a kada ukucaš „kako odrastati“, izbacuje ti gomilu stranica na kojima su savjeti psihologa, a čak treća stranica otvara se pod nazivom „kako pomoći punoljetnim osobama koje uporno odbijaju porasti?“. Nije mi jasno, zašto bi im pomagali da odrastu i zašto bi uopšte morali da budu u svijetu odraslih, ako im je duša još uvijek djetinja? Možda zato što je ljudima privlačnije da budu oholi, gordi, neljubazni, pa čak i zli, pesimistični, razbijenih iluzija i neiskorištenih prilika za snove, nego čisti, nevini, neposredni, otvoreni i iskreni u svakom trenutku, kao što to jesu djeca.


I tako, dok se mlad čovjek batrga između sna i jave, između velikog jaza u odnosu na ono što želi i onoga što može i što mu je dostupno, odrasli misle da sve znaju, ali to nikako da im objasne, pokažu, savjetuju, jer, posao čeka, život brzo prolazi, novac je tu, stres je tu.
Pogledajmo malo u knjige. Posebno one za djecu i mlade.  Hajde da se zagledamo u taj magični svijet koji između korica bitiše i stvara niz drugih čudesnih svjetova. Knjigu uzmeš, čitaš, niko i ne mora da zna da si je pročitao, a ti pun ideja, saznanja, smiješ se, tužan si, znaš da prolaziš kroz isto kao taj junak, bar znaš da nisi sam, što je najvažnije. Zasigurno, Ivana Lukić zna da dodirne srca djece i mladih. Njena knjiga, Početak nečeg velikog zamišlja kako je to odrastati. I, dobro se zamislila!

Iva, dva svijeta, jedan izmaštani, nerealni, koji je neophodan da bi mlad čovjek ostao mlad, drugi, realni, u kojem je mnoštvo problema, dilema, nedoumica. Taj drugi je put, promjena, prelaz iz jednog stanja u drugo, iz pesimizma u optimizam, iz „nikad“ u „vrijeme je“.
Zmaj, ukanaliti, utorak, grudi, ranjiva, osmijesi, Sunce, punija sam, prazne glave bez nogu, javorov list, bleja, svraka i svađa, mama Verica i saobraćaj, tata Slavko i razgovor, rijetke kompletne porodice, baba Mica i telefon, žaba i poljubac, grozan dan, brontosaurus, neobrisani čatovi, nikad nemam dečka, pokeraška razredna, harfa, (polu)smorena, plač, selotejp i odlazak u školu, cigarete, breza, seen na društvenoj mreži, problemi sa samim sobom, psiholog, pingpong loptica i ja, subotom sam nevidljiva, ogovaranje, zaljubljenost (ni)je za mene, šetnja po Jupiteru, Superženica i moje „ne znam“, Alisa u zemlji čuda, mali škorpion i samopouzdanje, svjesna posljedica svojih postupaka, cipele za letenje, hrt i odgovornost, slatki život od domaće zove, Spasa, raspust i glupavo oglašavanje o tome, generalizacije – OUT!, glista, selfie sa Spasom – više lajkova, more u dnevnoj sobi i kućni poslovi, ja u ogledalu – svega tri sekunde, bršljen sam jutros, sigurnija sam i hrabrija, krila i sloboda, Petar i sex – nije išlo, Lujza Hej i svakodnevne afirmacije, misli postaju stvarnost, fenomenalna sam i jedinstvena, pohvali me, potapšime, zagrli me, poljubi me dan, sa Mjesecom na večeru, utekla sam gumici za brisanje, dečko i poljubac, okrenuto naopačke, dokumentarni film, transformers, poruka roditeljima – imajte povjerenja, roditeljski sastanak o sexu, Superženicu sam zavoljela, Spasa je loše i moja posvećenost njemu, Spasa se spasio, nemam više dečka ali znam bar kako ga je imati, pozitivan ugao gledanja, promjene, leukociti, smršala sam i dobro izgledam, cikcak život, filozofski razgovori sa Petrom na bazenu, vjerujem u divno, odlučno – putujem!
 

Ako se pitate kako izgleda unutrašnji monolog jednog tinejdžera – evo ga!
Ivana Lukić zna kako odrastati. A vi?

         O pjesmama iz zbirke „Med i mlijeko“ Rupi Kaur

                           jer lepota je u svemu
                         ako ste voljni da je vidite                                                                               
 
Da, zašto je nekada malo – dovoljno? U čemu? Kada? Zar je moguće? Pa, malo je MALO, a mnogo nam je (valjda) dovoljno! Ali ne, ipak ne. Sa riječima i stihovima je drugačije. Zašto bi postojao duži iskaz od onog epitafa na grobu Branka Miljkovića: ubi me prejaka reč! Sve je rečeno. Sažeto, a jako i ekspresivno. Zaista – riječ može da ubije. I to još prejaka...

„Med i mlijeko“, zbirka pjesama Rupi Kaur, Kanađanke koja ima 25 godina, planetarno je popularna knjiga. Prevedena na preko 20 jezika, izdata 2014. godine, bestseler je Njujork Tajmsa. Milioni kopija... Da stvar bude začinjena, sama je ilustrovala knjigu. Još podataka bi uništilo doživljaj.
Zbirka je komponovana iz nekoliko dijelova: povrijeđivanje, ljubljenje, rastajanje, iscjeljenje. Zar ovo nije sam život? Možda ne uvijek ovim redom, ali često i baš ovako... Dok ljubimo, često bivamo povrijeđeni, a na kraju rastajanja dobijamo iscjeljenje. Iscjeljenje nas ljubi, ono nam daje nov život koji zaslužimo nakon patnje. Začarani krug. Ali logičan, iako naizgled haotičan.
U dijelu „povrijeđivanje“ ključ je odnosa sa drugima:
kako je tebi lako da budeš
plemenita prema ljudima pitao je
med i mleko kanuše
sa mojih usana čim rekoh
jer ljudi nisu
plemeniti prema meni
Dok mjerimo kako ćemo da vratimo očajnički osvetoubilačkim tonom ili djelom, na drugoj strani zadovoljan sobom, neko tamo, na nasilje odgovara ljubavlju, na jed odgovara ljubavlju, na mržnju i uvrede odgovara, naravno, ljubavlju! Tvoje je ono što daš, a ne ono što primiš. Zarije se, znam, duboko, pa se povrijediš dok vadiš taj trn, ali bi se još više povrijedio kada bi taj trn vratio onome ko te je povrijedio i prividno osjećao slast jer si ispoštovao oko za oko, zub za zub. Manimo se pogrešno tumačenih rečenica.  

Kaur bira banalne teme, na prvi pogled svakidašnje  i obične, ali one sa kojima je moguće uz malo riječi reći ne samo puno značenje, već i prozreti više značenja. Međutim, ako se vodimo mišlju da riječ nikada nije prazna, da sama po sebi ne može da bude ni nemaštovita, jer nije u riječima poenta, već u njihovom kombinovanju i srastanju, zbližavanju u kontektkstu, dolazimo do divnog zaključka – riječ ima težinu. Riječi jesu pune, i semantički i emocionalno, u onom smislu u kojem se koriste na pravi način (a da li uopšte pravi način postoji?). Ne dajući naslov nijednoj pjesmi (ponekad ta pjesma nosi na leđima samo 4 riječi), pjesnikinja uspijeva da se izbori sa trivijalnošću koja čitajući postaje sve samo ne jednolikost. Bilo da piše o porodičnim odnosima (majka-otac, otac-kćerka, otac-majka, majka-kćerka), ili o položaju žene u porodici i društvu, ali i položaju žene u odnosu na muškarca, ona surovom iskrenošću o datoj situaciji melje emociju koju izaziva čitanje. Samelje emociju, a ipak, ostavi posljednji trag tek toliko da se ona zadrži u čitaočevoj svijesti, da začudi i zamisli. Erotski elementi snagom pjesničkog idioma postaju romantične izjave ljubavi. U dijelu rastajanje Kaur uz stih:
bio si zadivljujuće lep
ali bodljikav kad sam ti se približila
i ilustraciju (ruža sa trnjem i ruka koja je drži) nagovještava jačinu estetskog naspram boli koju ono izaziva. Spoljašnja prijatnost ne mora uvijek nositi sa sobom i emotivnu i moralnu čestitost. Prilikom odlaska žene (lirskog subjekta) Kaur se često vraća na bolne spoznaje, momente koje žena provede sa muškarcem i kako ostaje sa njim uprkos lošoj emotivnoj vezi. Sve te traume, gubici, iscjeljivanja, momenti odlaženja i vraćanja sebi, sve je sažeto u već sažetoj zbirci, sve je vidljivo i otvoreno sa tako malo izraza a tako mnogo rječitosti. Bez interpunkcije, bez rime, slobodno, svaka pjesma Rupi Kaur izgleda kao ptica raširenih krila, spremna da svoju slobodu pokaže svijetu i sebi samoj. Otvorenost prema boli, prema ljubavi, traženje u svakom gorkom trenutku jedan sladak zalogaj – samo su neke od tema koje obrađuje ova zbirka.
Nije to sve… o umjetnosti, o moći i nesebičnosti davanja, o otkucajima srca pri rađanju pjesme, o uspjehu i pjeni na usnama kada zavidno gledamo tuđi a ne borimo se da ga slavimo kao svoj, o posvećivanju sebi i spoznaji koliko je važno poznavati sebe da bi mogao da prozreš duhovnim očima u drugo ljudsko biće, o ljubavi i njenoj snazi, o feminizmu i ženi u porodici, o strpljenju da dobro dolazi jer je za bol i sreća uvijek prikačena, o nježnosti i moći nježnog i ljubavnog… o…samom životu koji se rasipa i sastavlja kao mozak ispred nas… svakodnevno.

Dosta je. Vrijeme je za ljubav. Zagrlimo je. I one loše ljude privijmo uz nas, nisu oni krivi, rana ih negdje peče. Nisu znali prepoznati. Ti prepoznaj i oprosti. Voli, ljubi, grli. Čitaj.  
 
 

Rekli su mi – to ne boli.
Rekli su mi – nisi dete.
 
Utorak veče, vraćam se sa nekih sastanaka, povađenih zuba, dobijem u međuvremenu 38 sa 5 i legnem u krevet, trese mi se vilica, što od zuba kojih više nemam, što od temperature koja je baš sad, baš danas morala da se dogodi. Ispijem sve moguće ljekove, dok mama ulazi svakih 7 i po minuta i sobu pretvara u bolničku, sa hladnim oblozima i hiljadu pitanja i konstantnim ponavljanjima rečenice “supa je u frižideru pa ti lijepo ujutro podgrij i na slamku popij jer kako misliš da dalje preživljavaš ako ne jedeš, pa bar na slamku, znaš kako sam izmiksala onu paštu a supica kokošija mmmm”. Meni se u međuvremenu, između pitanja kako sam i priče o supici povraće ali se stežem jer kapiram da me nije volja ni poći do toaleta i da je bolje da se suzdržim nego da se peglam sa povraćanjima večeras i zuba BEZ.

U svoj toj nedaći životnoj uzmem knjigu Sve je u redu (dobila sam je na poklon od jedne zvjezdice) jer shvatim da treba to neko da mi kaže, baš u ovom trenutku, a pošto mi ne kaže dobro je da ja sama pročitam jer mi je realno uvijek knjiga pomagala u životu da se iščupam iz svega i svačega. Knjige su za mene kako bi rekao veliki Kafka sjekira za zaleđeno more u nama, i znam da nisam za DŽ završila tu književnost i da mi rana zaraste samo ako privijem knjigu na nju, ali to je sad neka druga priča, moj je fokus večeras na knjizi Jasminke Petrović.
Još od leta, bukvalno od leta kad sam je čitala i od njene knjige Leto… počinju moje simpatije prema njoj kao piscu. Razmišljam kako volim njen stil i kako moćno piše a kako sam ja tako dobro kapirala mlade i kako su moji učenici moji prijatelji i kako ih znam sve u duši i njih i njihove probleme i mladalačke zanose ali kako nikad, ali baš nikad ne bih umjela da baratam riječima kao ona i da prodrem do te mjere u njihove ranjive duše i potrebe i ogolim ih a opet sačuvam. Veliki pisac, zaista veliki. Moderna a moćna! To se traži, to nam treba, i njima odraslima i nama djeci. A što je problem, što ja sebe sa 27 ne mogu da svrstam u dječiji svijet? E pa mogu , mogu, i ne samo da mogu nego mi je tu i mjesto, ovi odrasli su stvarno ponekad… eto da ne psujem sad jer sam prosvjetna radnica pa ne ide ali vrijeme je da ja kažem na glas, a ovaj papir trpi sve i svašta – JEBOTE KAKO JE DOBRA KNJIGA! I sad ja tebe pitam draga Jasmi – gdje si ti bila kad sam ja odrastala? Kako to da ja nisam mogla da kažem kao Tea – TO ME BOLI, TO ME MNOGO BOLI, da vrisnem i kažem svima oko sebe da želim slobodu i da sam tako malo klinački zanesena za knjigama i zaljubljena u sve moguće likove u književnim djelima, zaljubljena i u jednog dječaka koji je popunjavao spomenare mojim imenom i uokvirivao nam imena u srce koje je više ličilo na rhomboid ali imao je 1 iz matematike. Sad je on poznat pa ga nećemo kompromitovati. Voljela bih da sam sa sedamnaest poznavala Vukana, baš mi djeluje kao kul tip, a da bi “slučajnost” bila veća, likuša iz knjige koja se zaljubljuje  u njega i koja mu rađa dijete zove se Maja! Pa da ne povjeruješ! A rekla sam fino samoj sebi da više neću da pričam “da ne povjeruješ” jer u sve vjerujem i sve je moguće. Sve je ljubav!
Kako sam se samo isplakala dok sam čitala Silvaninu priču… Odavno me nešto tako nije dotaklo, pravo u srce, kao da me trznulo, čovječe, u školi gdje sam radila obraćala sam pažnju na djecu koja su živjela sličan život kao Silvana, znala sam da vrijede i kada sam nakon njene priče ubrzo pročitala i pismo nastavnice Dare, još kad sam skapirala da predaje književnost… Čovječe… Slučajnosti ne postoje, ma nema šanse. Sve je s razlogom i sve je zbog nečega, nisam to ja rekla nego mnogo pametniji od mene. Valjda shvatim još jednom sve to sutra kad se probudim, kad ova temperatura malo prikoči, previše se zatrčala… Da ne skrećem previše sa glavne teme, dakle,  svi se borimo sa nečim, svi imamo male demone i male bogove unutar nas i svi se tako koprcamo i mislimo da je život samo neki jad božiji a onda se pojavi neko sunce, neki svijetleći čovjek i kaže nam – sve je u redu, i mi odmah poprimimo malo svjetlosti i napunimo se prijatnim mislima da postoji negdje tamo daleko neko sunce da i nas ogrije kad se tama spusti kao neka crna zavjesa, gusta, teška, pa je pomijeraš kao da pomijeraš neku stijenu ispred sebe, na kraju se iznerviraš ako ne ide pa je slomiš u 100 komada, povrijediš malo sebe ali se ipak spaseš.
Potreslo me vršnjačko nasilje, njime ću posebno da se bavim u jednom svom projektu i baš ću da pročitam učesnicima svoje radionice ovaj dio vezan za Silvanu i dio kada Crni maltretira Đorđa. I tu sam zaplakala. Otvorila sam širom oči i oslušnula oko sebe i shvatila da je sve to oko nas, da ne treba stalno žmirkati ili samo na jedno oko gledati, a drugo zatvarati jer kao nema problema među mladima, oni su samo razmaženi, samo nešto hoće, ma kakva prava mladih, ne znaju oni za obaveze, samo bi neka prava i slično. Grom me pogodio kad sam jednom iznervirana to rekla u učionici. Kamo sreće da je ova knjiga prije napisana i dobila nagradu Politikinog kao sada (čestitam Jasmi – pogodak u centar!) pa da sam odmah okrenula stranu tu i tu i počela sa čitanjem na glas, da znaju da pratim knjige za tinejdžere i da znam sve njihove muke i saosjećam sa njima. Tu sam , srećice male, tu sam za vas! Koleginice Daro, i ja pamtim ko je recitovao Miku Antića najbolje u razredu, i pamtim ko je gdje sjedao i kako smo na jednom času ispisali preko 40, 50 asocijacija na Lopičićevu pripovijetku Imanje i kako su  nam svima oči zacaklile kad smo pročitali dirljiv kraj. Silvana – baš kao što kaže Dara – Carpe diem! Za tebe život tek počinje! Zgrabi ga!
Ne znam samo što izigrava Danko, nekog mangupa, ali logično, sa osamnaest ne znaš da li si “pošo il si došo” pa je logično da ti neko drvo ispred tuđeg stana ne predstavlja poentu niti se možeš vezati za drvo jer se realno tada ni sa sopstvenim mozgom ne vežeš. Ali kasnije, shvatam, Danko je spasitelj, a sa mnom se slaže i Dušan na kraju knjige. Žao mi Otmana, a i Admira, za Admira mi je drago što je njegova veza sa Jelenom opstala! Ma, gdje je ljubav, znala sam, tu je i pobjeda! Nema tu granica, nema tu šestara i kružnica, nema geografije, sloboda i emocije – na tome sve počiva! Sretna sam što je Petrova mama Mira konačno, pa makar i u 42.godini osjetila što znači živjeti punim plućima i ne biti nesretan i usamljen. Nikad nije kasno, toliko izlizana fraza a toliko istinita.
Uh, a za Sanju… koliko sam se samo pribojavala da se neće izvući, ipak je rak-rak, svi to znamo da kažemo kada čujemo da neko boluje od toga. Ali kad sam čitala Jelenino pismo, nisam znala čemu prije da se obradujem, ili tome što je naizgled nemoguću ljubav pretvorila u bajku ili tome da si ti Sanja ozdravila i da sa bendom ide super! Pa naravno – sve je u glavi, ima da se živi i kraj priče!
Crnog bih najradije onim grobarskim šalom zadavila, ali dobro sad, ima i on u momentima dobru dušu, recimo kada je u busu dao Ljubici svoj sveti šal jer ipak su Grobari-Grobari, njegova svetinja pred kojom se klanja, prvo Partizan pa cupike. Naravno da cure to ne kapiraju, njima je to taaaaako daleko i taaaaako nestvarno glupo ali istrpe, što se može, niko nije savršen, prokomentarišeš u sebi “Vidi budalu!” i pritisneš play na mp4. Crni je samo spolja takav, iznutra je dušica, sigurna sam! Mora da mu je život baš bio “bezze”, kako kaže Admir,  pa mu je to samo odbrambeni mehanizam. Tako su bar moji kući uvijek pravdali nasilnike. Pročitaću taj dio na radionici, da moji učenici vide da se ne zna kome je gore u glavi – nasilniku ili žrtvi. Mrtva trka.
I tako, ode u par sati 112 strana Jasminkine knjige Sve je u redu, moja temperatura se spusti na 36 sa 5 a ja i dalje plačem i za Silvanom, i za Đorđem, i za Sanjom, Astor me dokrajči jer obožavam životinje, a Admir mi potvrdi kako iz nekih ljudi na Balkanu mržnja nikada neće izaći, kao da je pustila korijene koji su se toliko proširili da bi morali da rascijepaju cijelo tijelo da bi se iščupali. Ali opet, povjerujem da ima nade, mi smo tako divan narod, samo ponekad glup.
Tako se svi ovi mladi ljudi zajedno sa psima prelamaju u mojoj svijesti, iako malo čudno viđenje jedne, hajde da se pohvalim, intelektualke i nekadašnje prosvjetne radnice, ali imam i ja dušu pa mogu nekad da se opustim makar na papiru, a i ovaj moj blog ima previše književne kritike koja podrazumijeva naučni aparat i fusnote, a od sad će mi svaka fusnota biti SVE JE U REDU, da me podsjeti da jeste a ako nije da će biti jer onda nije kraj čim nije dobro, logično.
I evo samo još poruka za kraj pa da se prigrli jastuk jer je 2 i 30 ujutru – ako ne budemo posmatrali tinejdžere na način na koji ih posmatra Jasminka Petrović – promašili smo ulogu na ovom svijetu. Nema svrhe, ne postojimo. Razumjeti ih, opraštati im, učiti njih i učiti sa njima i uz njih, voljeti ih bezuslovno, istim intenzitetom biti uz njih i kada naprave divnu stvar i kada nešto zeznu jer ako ne pogriješe kako mislimo da će naučiti kako ne treba?; znati kako sa njima u trenucima kada smo im potrebni, plakati ako je njima loše, stvarati more suza sa njima da vide da smo i mi ranjivi i da nismo od kamena i da nismo zaboravili da smo prije 10, 30, 50 godina bili u njihvoj koži, samo što tada nije postojala Jasminka da nam raskrinka dušu i razumije u isti mah. Sad sam malo kontradiktorna jer sam KAO odrasla u ovom obraćanju mladima, a gore sam rekla da sebe vidim kao dijete, pa eto, kako mi kad odgovara se prešaltam, nadam se da je to okej, pitaću svog psihologa. U svakom slučaju, ja biram da im pomognem, da sam uz njih i da sam sa njima. I dalje mi srce kuca kao koleginici Dari, i dalje me možete naći na fejsu, instagramu i twitteru i pisati mi kako je danas bila glupa tema na pismeni, kako je jača bila moja trojka nego njena petica, kako si se zaljubila ali on je našao drugu i kako je nezreo i glup i neće ništa da čita što mu se predloži ali to se baš tebi sviđa što je takav jer je to sad skroz kul ljubavna priča, stil bitanga i princeza;  kako pravite nekog sneška od knjiga iako me nema tamo i mislite na mene i volite me a ja bogami volim više vas, evo da ne mjerimo ljubav, neka se samo volimo i SVE JE U REDU.  
A što vi birate?