MITSKO OSJEĆANJE VREMENA I DUH POTRAGE
 
Ne čujem više ništa sem tvoga glasa. Srce je um lišilo rječitosti.
Ljubav ispisuje nevidljivu kaligrafiju, da bi duša mogla sa prazne stranice da čita i da se prisjeća.
Mevlana Dželaludin Rumi
 
Novo narativno tkanje, knjigu proznih zapisa i poetskih ostvarenja, jedan od najpoznatijih crnogorskih pisaca današnjice, Miraš Martinović, naslovio je simbolično: Sveska od maslinina lišća. Ovo kompleksno djelo sadrži kratke narativne dijelove, pažljivo povezane sa poezijom pisanom slobodnim stihom. Ispričana u prvom licu, subjektivizirana, okupana ličnim ljubavnim iskustvom pisca, knjiga postaje oda ljubavi i konkretnoj ženi.
Martinović, kroz snažnu simboliku masline, sa višestrukim značenjem, i velikim uticajem mita i predanja, legendi i starih priča, osvjetljava persijskog filozofa i pjesnika, Omera Hajama, ne krijući oduševljenje prema njegovom kapitalnom djelu – Rubaije. Sve ima svoju sjenku, pa i književni tekstovi bivaju samo nastavci nekih drevnih zapisa, predstava o svijetu, a svaki od njih ima svog pretka, i u motivskom i u tematskom smislu. Kod Martinovića se posebno izdvaja vraćanje mitologiji, njegovanje kulta mita i zaljubljenost u stare gradove svijeta. On ne samo da vaskrsava usnule gradove, već njima hoda, u njima sanja život. U mitološkoj baštini svijeta traži razloge za dalji put, a svako vraćanje nečemu što je već bilo, predstavlja dodatni izazov za ispisivanje onoga što je sada i što će tek biti. Piščeva Ona, tajanstvena žena sa juga, nalik je Hajamovoj Džahan, pjesnikinji iz Buhare, a aluzijom na ženu iz prošlosti, razvija se kazivanje o sadašnjoj zaljubljenosti i raspirivanju strasti. Otvorila si moje biće, rodila moje vrijeme. Opčinjenost jednom ženom postaje uzvišena čovjekova potreba da u drugome pronađe sopstvo, voljeno i vjerno, sebi i svijetu oko sebe. U naslagama istorijskih činjenica, mitova i priča, pisac vješto pronalazi inspiraciju za pisanje o sadašnjem trenutku. Uz pomoć mitološkog nasljeđa, on zaviruje u davna vremena, i ne samo da ih oživljava, već sa junacima iz tih perioda i razgovara. Riječ je od vjetra satkana, ona putuje kroz vjekove, godine i dane, ona i vraća i budi, i umiruje i plaši, u isto vrijeme. Šeling je zapisao da je mitologija neophodan uslov i osnovna građa svake umjetnosti, a Martinović na pređašnjim ljudskim sudbinama i poimanju svijeta gradi svoje književno zdanje. I kada je sa Odisejem nasamo, i kada prolazi pored Sofokla i sreta Kosaru, i kada snije u gradovima gdje je potekla civilizacija, autorovo Ja diše tim vremenom, razmišlja u duhu tog trenutka, a putovanje biva svjetlije uz izabranicu sa juga. Ona mu je vodilja, osvjetljenje, sa njom postaje lakši put, a tama dobija posve drugačiji smisao.
Poseban dio u knjizi, lirski obojan i natopljen snažnim emocijama, naslovljen Nerođena, neispunjena je želja da se začuje kćerkin glas i da se njime oboji jedan život, jedno trajanje. Svoja, posebna i voljena, Dženet, kako bi se zvala, rodila se u piščevoj mašti, tamo živi i tamo ostaje. Njene igračke su zvijezde, njeno prostranstvo je nebo, u snu i ona, kao i autor, dižu gradove. Sa njom je život pun veselosti, a postojanje slatko otkrivanje smisla.
Iako su prostorni odnosi o kojima piše Martinović vjekovima udaljeni od sadašnjeg trenutka, snagom njegovog pripovjedačkog umijeća, približavaju se trenutnom, i stapaju u jednu tačku. Mitsko osjećanje vremena, pomiješano sa životnim iskustvom pisca, i nekadašnjim filozofijama života koje imaju svevremensko, univerzalno značenje, postaje neodvojivo od momenta čitanja. Služiti se mitskim prostorom i junacima, da bi se stvorila sadašnja, nemitska stvarnost, osnova je piščevog stvaralačkog nadahnuća. Sveska od maslinina lišća konačno dospijeva u autorove ruke, a on je pretače u iskustvo, daje joj životnost i ostavlja je da živi među ljudima, kao dokaz jednog snažnog duševnog treptaja, koji ostavlja trag.

                                             TREMA DEJANA ĐONOVIĆA
                                                                                                          Vidim da je život bašta
                                                                                                            od groblja do kolevke.
                                                                                                             Jedan velik san o bilju
                                                                                                                 između dva čoveka.
                                                                                                                          Miroslav Antić
 
Novi rukopis Dejana Đonovića, pjesnička zbirka za djecu Trema dokazuje da je u četrdesetak  pjesama satkana sva težina pisanja za djecu, ali i radost i ljubav prema djeci. Skrivene pod odrednicom „pjesme za djecu“, Đonovićeve pjesme podjednako dobro mogu razumjeti i odrasli, jer, i oni su nekada bili djeca, aiko to često zaborave! Ali, pjesnici su uvijek tu, da nas napomenu da dijete u nama živi i živjeće dok god naš duh to dopusti. Ako imaš dijete unutar svoje duše, u odraslom tijelu, onda razumiješ i djecu i mlade i odrasle. Što ćeš ljepše poželjeti?
Naslov zbirke pjesama nagovještava da Đonović, ne samo kao pjesnik za djecu, već i kao glumac, dobro poznaje tremu kao poseban osjećaj. Iako tremu često povezujemo sa dječijim strahom od nastupanja u javnosti, ona je itekako prisutna i kod odraslih. U odraslima se ona probudi kada pjesnici  pišu o djeci, jer je to najzahtjevniji posao za najzanimljiviju i najtananiju čitalačku publiku. Dječiji sud strašniji je od „strašnog suda“, a njihov čitalački ukus je veoma probirljiv, posebno u današnjim vremenima kada prave poezije sve manje ima i među odraslima.
Kada se putem stihova pjesnik obraća djeci, on to čini preko stvarnih, svakodnevnih, ali i izmaštanih slika. U nekim pjesmama ih poziva na putovanje, ono koje nije kružno, koje izlazi iz okvira, radoznalo, pobunjeničko, puno izazova i radosti. Jedan svjetlonoša utire tamu, obasjava dječiji put, pokazuje kako živjeti, kako čitati. Svako magično putovanje Dejana Đonovića predvodi poezija, dječija, realna, izmaštana, uzeta iz života, dopisana, dočarana, proživljena i nadživljena.  Život je borba, čuli smo to više puta, i to se shvata još u djetinjstvu. Boriš se da dotakneš kuhinjski sto, penješ se na prstima da više vidiš, boriš se da dobiješ veći komad rođendanske torte, bolje biciklo, da spavaš između tate i mame, u školi za mjesto pored simpatije... I čitav vijek ti  prođe u borbi, ali:
Poleti.
Zaplivaj.
Skoči.
Tvoja je snaga u glavi, u srcu ritam za hod.
Kroz svakodnevne situacije Đonović pokazuje različite osjećaje u dječijim dušama, periode kroz koje prolaze oni najmlađi, i oni koji su blizu da postanu odrasli. Bez iskustva, djeca kreću na put, u avanturu zvanu odrastanje i proživljavanje, pipanje života i osluškivanje njegovog otkucaja. Dušan Radović je lijepo zapazio da samo mladi i gladni, radoznali i začuđeni mogu toliko da vide i dožive. I dok sve doživljava, dijete u Đonovićevim pjesmama ima dileme, piše Djeda Mrazu, naziva sebe tražinađošom, istražuje kisjelu vodu, spoznaje male stvari i shvata da su one nevidljive, ali veoma bitne, sluša svoje srce, neće da glumi vuka već bira drugog druga, i još mnogo toga. Dijete u stihovima čije ime izbija baš kao svjetlonoša iz ove zbirke uči da sve stvari u životu doživi na pravi, ljudski, „veliki“ način, srčano, emotivno, lijepo, bez straha, sa razmišljanjem.
 Odrastati uz poeziju Dejana Đonovića znači opstati u svijetu mašte i vječitog traženja svjetla koje obasjava put. Odabrati za čitanje zbirku Trema znači osloboditi se treme od odrastanja i problema koje ono nosi. Đonovićeva poezija je fenjer, i za male i za velike!
Draga djeco, poslušajte pjesnika, budite uvijek kao kornjača iz njegove pjesme, staložena, porodična, blaga, i obasjajte svoj život stihovima i mudrošću, tiho, predano i iskreno!

     ODRASTANJE- POČETAK NEČEG VELIKOG

Odrasli mi kažu da sam kvalitetna i interesantna osoba. Vršnjaci i ja ne mislimo tako.
 
Kad odrastaš, kažu, ne razumiju te. Kad odrastaš, kažu, ne razumiješ ni ti njih. Ne znam, kad odrastem, reći ću vam kako je to bilo kad sam bila dijete. Sada, još uvijek saznajem.
Čini se da odrastanje većinu vremena obuhvati samospoznaja, upoznavanje svakog dijelića unutrašnjosti bića. Često je to veoma nerealni prikaz sebe, ili hiperbolisan, ili toliko bez samopouzdanja da više nisi niguran da li paraš oblake svojom nadobudnom pojavom, ili ne izlaziš iz mišije rupe, misleći da si bezvrijedan. Kada treba da se odlučiš da li si ledeni kralj ili ponosna princeza, ili pak želiš da budeš uspavana ljepotica ili žaba koja se nikada neće pretvoriti u lijepog princa – ni to ne možeš da odlučiš. Prođe odrastanje u pitanjima – ko sam? Kako da živim ako ne znam ko sam? Zašto sam ovako mršav/mršava? Kako je moguće da me ne primjećuje ako sam bog otac ili boginja majka? Filozofija zvana „ko sam, što sam“ traje nekoliko godina prilikom sazrijevanja, a projekcije o sebi mladi umnogome ne nauče od odraslih, već od svojih vršnjaka. Uklopiti se u sredinu u koju si bačen, bez svog znanja i bez svoje volje, na tu burnu brežinu, prava je umjetnost, koju naravno, ne otkriješ. Pitaš roditelje, nemaju vremena ili kažu da si još mali, pitaš vršnjake (suludo, ni oni ne znaju), pitaš školskog psihologa, a on (najčešće ona) ti kaže da nema vremena jer se čaj uveliko ohladio a ti moraš na čas. Konsultuješ i internet, a kada ukucaš „kako odrastati“, izbacuje ti gomilu stranica na kojima su savjeti psihologa, a čak treća stranica otvara se pod nazivom „kako pomoći punoljetnim osobama koje uporno odbijaju porasti?“. Nije mi jasno, zašto bi im pomagali da odrastu i zašto bi uopšte morali da budu u svijetu odraslih, ako im je duša još uvijek djetinja? Možda zato što je ljudima privlačnije da budu oholi, gordi, neljubazni, pa čak i zli, pesimistični, razbijenih iluzija i neiskorištenih prilika za snove, nego čisti, nevini, neposredni, otvoreni i iskreni u svakom trenutku, kao što to jesu djeca.


I tako, dok se mlad čovjek batrga između sna i jave, između velikog jaza u odnosu na ono što želi i onoga što može i što mu je dostupno, odrasli misle da sve znaju, ali to nikako da im objasne, pokažu, savjetuju, jer, posao čeka, život brzo prolazi, novac je tu, stres je tu.
Pogledajmo malo u knjige. Posebno one za djecu i mlade.  Hajde da se zagledamo u taj magični svijet koji između korica bitiše i stvara niz drugih čudesnih svjetova. Knjigu uzmeš, čitaš, niko i ne mora da zna da si je pročitao, a ti pun ideja, saznanja, smiješ se, tužan si, znaš da prolaziš kroz isto kao taj junak, bar znaš da nisi sam, što je najvažnije. Zasigurno, Ivana Lukić zna da dodirne srca djece i mladih. Njena knjiga, Početak nečeg velikog zamišlja kako je to odrastati. I, dobro se zamislila!

Iva, dva svijeta, jedan izmaštani, nerealni, koji je neophodan da bi mlad čovjek ostao mlad, drugi, realni, u kojem je mnoštvo problema, dilema, nedoumica. Taj drugi je put, promjena, prelaz iz jednog stanja u drugo, iz pesimizma u optimizam, iz „nikad“ u „vrijeme je“.
Zmaj, ukanaliti, utorak, grudi, ranjiva, osmijesi, Sunce, punija sam, prazne glave bez nogu, javorov list, bleja, svraka i svađa, mama Verica i saobraćaj, tata Slavko i razgovor, rijetke kompletne porodice, baba Mica i telefon, žaba i poljubac, grozan dan, brontosaurus, neobrisani čatovi, nikad nemam dečka, pokeraška razredna, harfa, (polu)smorena, plač, selotejp i odlazak u školu, cigarete, breza, seen na društvenoj mreži, problemi sa samim sobom, psiholog, pingpong loptica i ja, subotom sam nevidljiva, ogovaranje, zaljubljenost (ni)je za mene, šetnja po Jupiteru, Superženica i moje „ne znam“, Alisa u zemlji čuda, mali škorpion i samopouzdanje, svjesna posljedica svojih postupaka, cipele za letenje, hrt i odgovornost, slatki život od domaće zove, Spasa, raspust i glupavo oglašavanje o tome, generalizacije – OUT!, glista, selfie sa Spasom – više lajkova, more u dnevnoj sobi i kućni poslovi, ja u ogledalu – svega tri sekunde, bršljen sam jutros, sigurnija sam i hrabrija, krila i sloboda, Petar i sex – nije išlo, Lujza Hej i svakodnevne afirmacije, misli postaju stvarnost, fenomenalna sam i jedinstvena, pohvali me, potapšime, zagrli me, poljubi me dan, sa Mjesecom na večeru, utekla sam gumici za brisanje, dečko i poljubac, okrenuto naopačke, dokumentarni film, transformers, poruka roditeljima – imajte povjerenja, roditeljski sastanak o sexu, Superženicu sam zavoljela, Spasa je loše i moja posvećenost njemu, Spasa se spasio, nemam više dečka ali znam bar kako ga je imati, pozitivan ugao gledanja, promjene, leukociti, smršala sam i dobro izgledam, cikcak život, filozofski razgovori sa Petrom na bazenu, vjerujem u divno, odlučno – putujem!
 

Ako se pitate kako izgleda unutrašnji monolog jednog tinejdžera – evo ga!
Ivana Lukić zna kako odrastati. A vi?

         O pjesmama iz zbirke „Med i mlijeko“ Rupi Kaur

                           jer lepota je u svemu
                         ako ste voljni da je vidite                                                                               
 
Da, zašto je nekada malo – dovoljno? U čemu? Kada? Zar je moguće? Pa, malo je MALO, a mnogo nam je (valjda) dovoljno! Ali ne, ipak ne. Sa riječima i stihovima je drugačije. Zašto bi postojao duži iskaz od onog epitafa na grobu Branka Miljkovića: ubi me prejaka reč! Sve je rečeno. Sažeto, a jako i ekspresivno. Zaista – riječ može da ubije. I to još prejaka...

„Med i mlijeko“, zbirka pjesama Rupi Kaur, Kanađanke koja ima 25 godina, planetarno je popularna knjiga. Prevedena na preko 20 jezika, izdata 2014. godine, bestseler je Njujork Tajmsa. Milioni kopija... Da stvar bude začinjena, sama je ilustrovala knjigu. Još podataka bi uništilo doživljaj.
Zbirka je komponovana iz nekoliko dijelova: povrijeđivanje, ljubljenje, rastajanje, iscjeljenje. Zar ovo nije sam život? Možda ne uvijek ovim redom, ali često i baš ovako... Dok ljubimo, često bivamo povrijeđeni, a na kraju rastajanja dobijamo iscjeljenje. Iscjeljenje nas ljubi, ono nam daje nov život koji zaslužimo nakon patnje. Začarani krug. Ali logičan, iako naizgled haotičan.
U dijelu „povrijeđivanje“ ključ je odnosa sa drugima:
kako je tebi lako da budeš
plemenita prema ljudima pitao je
med i mleko kanuše
sa mojih usana čim rekoh
jer ljudi nisu
plemeniti prema meni
Dok mjerimo kako ćemo da vratimo očajnički osvetoubilačkim tonom ili djelom, na drugoj strani zadovoljan sobom, neko tamo, na nasilje odgovara ljubavlju, na jed odgovara ljubavlju, na mržnju i uvrede odgovara, naravno, ljubavlju! Tvoje je ono što daš, a ne ono što primiš. Zarije se, znam, duboko, pa se povrijediš dok vadiš taj trn, ali bi se još više povrijedio kada bi taj trn vratio onome ko te je povrijedio i prividno osjećao slast jer si ispoštovao oko za oko, zub za zub. Manimo se pogrešno tumačenih rečenica.  

Kaur bira banalne teme, na prvi pogled svakidašnje  i obične, ali one sa kojima je moguće uz malo riječi reći ne samo puno značenje, već i prozreti više značenja. Međutim, ako se vodimo mišlju da riječ nikada nije prazna, da sama po sebi ne može da bude ni nemaštovita, jer nije u riječima poenta, već u njihovom kombinovanju i srastanju, zbližavanju u kontektkstu, dolazimo do divnog zaključka – riječ ima težinu. Riječi jesu pune, i semantički i emocionalno, u onom smislu u kojem se koriste na pravi način (a da li uopšte pravi način postoji?). Ne dajući naslov nijednoj pjesmi (ponekad ta pjesma nosi na leđima samo 4 riječi), pjesnikinja uspijeva da se izbori sa trivijalnošću koja čitajući postaje sve samo ne jednolikost. Bilo da piše o porodičnim odnosima (majka-otac, otac-kćerka, otac-majka, majka-kćerka), ili o položaju žene u porodici i društvu, ali i položaju žene u odnosu na muškarca, ona surovom iskrenošću o datoj situaciji melje emociju koju izaziva čitanje. Samelje emociju, a ipak, ostavi posljednji trag tek toliko da se ona zadrži u čitaočevoj svijesti, da začudi i zamisli. Erotski elementi snagom pjesničkog idioma postaju romantične izjave ljubavi. U dijelu rastajanje Kaur uz stih:
bio si zadivljujuće lep
ali bodljikav kad sam ti se približila
i ilustraciju (ruža sa trnjem i ruka koja je drži) nagovještava jačinu estetskog naspram boli koju ono izaziva. Spoljašnja prijatnost ne mora uvijek nositi sa sobom i emotivnu i moralnu čestitost. Prilikom odlaska žene (lirskog subjekta) Kaur se često vraća na bolne spoznaje, momente koje žena provede sa muškarcem i kako ostaje sa njim uprkos lošoj emotivnoj vezi. Sve te traume, gubici, iscjeljivanja, momenti odlaženja i vraćanja sebi, sve je sažeto u već sažetoj zbirci, sve je vidljivo i otvoreno sa tako malo izraza a tako mnogo rječitosti. Bez interpunkcije, bez rime, slobodno, svaka pjesma Rupi Kaur izgleda kao ptica raširenih krila, spremna da svoju slobodu pokaže svijetu i sebi samoj. Otvorenost prema boli, prema ljubavi, traženje u svakom gorkom trenutku jedan sladak zalogaj – samo su neke od tema koje obrađuje ova zbirka.
Nije to sve… o umjetnosti, o moći i nesebičnosti davanja, o otkucajima srca pri rađanju pjesme, o uspjehu i pjeni na usnama kada zavidno gledamo tuđi a ne borimo se da ga slavimo kao svoj, o posvećivanju sebi i spoznaji koliko je važno poznavati sebe da bi mogao da prozreš duhovnim očima u drugo ljudsko biće, o ljubavi i njenoj snazi, o feminizmu i ženi u porodici, o strpljenju da dobro dolazi jer je za bol i sreća uvijek prikačena, o nježnosti i moći nježnog i ljubavnog… o…samom životu koji se rasipa i sastavlja kao mozak ispred nas… svakodnevno.

Dosta je. Vrijeme je za ljubav. Zagrlimo je. I one loše ljude privijmo uz nas, nisu oni krivi, rana ih negdje peče. Nisu znali prepoznati. Ti prepoznaj i oprosti. Voli, ljubi, grli. Čitaj.