Iako se sve knjige završavaju tačkom, Stefanova njome počinje. Iako se u svim knjigama uvijek nađe dodirna tačka između pisca i čitaoca, u Stefanovoj knjizi tu tačku možeš i da dodirneš. Da, baš da je dodirneš. Akiko se krčkala dugo u piščevom umu, srcu, tijelu, rukama, pogledu, a napisao ju je za nedjelju dana. Akiko je otjelotvorenje piščeve ljubavi prema djeci, svijetu, mašti, iskrivljenom svijetu, naopačke-svijetu. Zapravo, ko garantuje da li je nešto iskrivljeno ili ne? Ko nas uči da li gledamo stvari „na pravi način“ i koji je to „pravi“ a koji „krivi“? Likovi poput Akiko nam otvaraju srca i uvjeravaju nas da su djeca posebna, sama po sebi, te da njihov odnos prema svijetu ne mora i nije uvijek isti. U različitostima je magija. U suprotnostima je harmonija. U očima su druge boje. Naše boje. U rukama su četkice. I onda, život kao papir. Mi slikamo naš svijet, u njemu razgovara onaj ko želi, kad želi, u njemu poštujemo svakog i volimo sve ono što postoji i sve ono čega nema. Različitosti su samo posebnosti kojih se ponosimo i kada su u nama, mi ih vidimo i u drugima.
Kada junaci žive i progovore unutar samog pisca i batrgaju se tako danima, sedmicama, godinama, otrgnu se tako jednom, kada se pisac dovoljno umori od njihovog života iznutra, i onda odluči da ih pusti. Neka se raskrile. Neka pokažu da su tu, neka obasjaju nekoga, nešto. Ova priča počinje tačkom, ali ne onom kojom se završavaju rečenice, svakodnevne, dosadne, već onom koja je spona između pisca i čitaoca. Akiko nije uobičajena djevojčica i Akiko jeste uobičajena djevojčica. Ne mogu da odlučim, a zapravo, zar je važno? Akiko ima oca, najdivnijeg oca na svijetu i on je, uz svu njenu posebnost, čini posebnijom. Rimske brojeve je naučila samo da bi znala u kojem je redu u pozorištu. Koža joj miriše na staru hartiju i ponekad je usamljena. Zar je to neuobičajeno? Ona je vosak, ona, u sred mraka očevog života, svijetli. Očeva svijeća. Akiko nema godine, raste u rikverc. Svi bismo to željeli, svi to i možemo.

Postoji svijet u kojem živimo ali postoji bezbroj svjetova u kojima možemo da pronađemo dom, samo ako poželimo. U Akiko raste užad, a njen mokri peškir govori jer je podmetnula pjesmu. Ona precrtava riječi poput: ultra, pričaćemo, ali... I treba, pričaćemo ultra ali... Dovoljno je visoka... niska toliko da može da dohvati oblake. Voli leksikone i boji se ptica i da govori o prapočecima i poljima. Bespotrebne teme za razgovor. Njene oči boje zagorelog mlijeka vide drugačije, jer je i ona sama drugačija. Najviše voli hranu koju otac spremi, bez luka, ali sa mnogo ljubavi. Najbolji drug – već pomenuti peškir. Omiljena pjesma, ih! To je tek ultra! O ne, ultra. Dakle, omiljena pjesma joj je zvuk u tatinom automobilu kada uključi žmigavac. Muzika skretanja. Vjeruje omiljenom pjesniku i slikaru i omiljeni su joj oni kojima vjeruje. Zapetljano, ali povjerenje je važno. Na kraju se plemenite stvari uvijek otpetljaju u pravo vrijeme.
Akiko je nastala na poljima maslačka i djeteline, i, sigurno je nastala na poljima djeteline sa četiri lista, sigurno. Skakuće, sretne sebe u ogladalu, kao i svi mi odrasli, mada za sebe definitivno ne mislim da pripadam toj čudnoj grupi ljudi. Poliva cvijeće i vozi svoje srce na četiri točka – bicikl. Voli divne trenutke, kao i svi mi u čudnoj grupi ljudi koja ne želi da prizna sebi da je nekada bila Akiko. Ja priznajem da sam i sada. Da se vratimo na ono što voli Akiko. Voli i misli koje nestaju, prazne džepove i kosu koja miriše na jato galebova. Kakva čulna senzacija! Kakva sinestezija! Ponekad se osjeća kao malina, i čudno, ali malina je moje omiljeno voće. Malina u stvari nije ni voće, to je posebnost.

Do očevog obraza ima nožne prste koji joj služe kao stepenice i, zbog tog poređenja je mnogo volim. Iskoristiću momenat da ispričam nešto moje, biću kradljivica nekoliko rečenica na blogu koje su rezervisane za Stefana i Akiko, ali, oprostiće mi, nadam se. Kada sam bila mala, rastom mala, otac bi me penjao na svoja stopala, da budem viša, i tako bismo zajedno hodali po kući. Mog oca više nema, ali ta slika ostaje kao amajlija.

Škola. Uh. I bi škola. I bi čas likovnog a Akiko ima drugačiji pogled na snijeg. Tema rada je bila zimske čarolije. Kakva dosada ako se nacrtaju Sneško, tri kruga, tri grudve i mrkva narandžaste boje. Dosadno. Akiko je svoj rad stavila na pod, a zatim se popela na stolicu i krenula da cijepa papir i pravi pahulje od papira i taj snijeg je padao na crtež. Učiteljica je bila u blagom šoku, a ja bih joj dala peticu. Naravno, ona nije. I vrata od škole nisu vrata, vrata od škole su kalup. Mi smo plastelin. Akiko sa pravom ne razumije zašto su ocjene kao neki stari automobil ili stari fen pa mora stalno da se popravlja. Da me ne čuje niko iz škole, ni ja to ne razumijem.

Na putu za Rusiju, Akiko je shvatila da krila aviona ne mogu biti toplija od tatinog krila, a tokom putovanja je u avionu pravila borodve od papira, jer će, kad se bude vozila brodom praviti avione od papira, što je sasvim logično. Tendencija, projekat, svejedno. Precrtala ih je. Osvrnite se oko sebe i shvatićete da su to riječi koje su nam zaista nepotrebne. Naša krilata djevojčica parkira svoj bicikl u pukotini u stablu koje se nalazi blizu njenog drugara Baobaba. Voli da bude sama. To dopušta sebi. Dopuštamo li mi sebi ili je to neka vrsta današnje privilegije kojoj težimo ali se ne usuđujemo da je imamo? Akiko ne voli račune. Da li ih iko voli? Hm, voljeli bismo ponekad da ih sasvim slučajno vidimo kako gore u kaminu, i tu sliku podvedemo pod zimskim čarolijama. Akiko, baš kao i ja, voli knjige i šećernu vunu od vanile, herbarijume takođe. Otac joj čita francuske pjesnike. Moj otac nije meni čitao, ali sam ja pročitala njega veoma dobro i u tome sam uživala.

O kompoziciji knjige, likovima, detaljima kojih ima za tri dana prepričavanja, zakonitostima dječije književnosti, o novonastalom muralu Akiko u Beogradu koji plijeni, o Stefanu koji je stvorio Akiko za sve nas i koji ne voli mušlje i kojeg sam izudarala sjedištem od auta u toku vožnje od Kotora do Budve, neću pisati. Neke stvari ostaju kao tačka gledišta svih nas, i to je naša privatnost. Književna privatnost. Doživljajna, spoznajna. Ne dijeli mi se. Samo ću reći ovo -  naslov teksta je zapravo njegova posveta u mojoj knjizi, ljeta 2019. godine. I jesam – Ja sam Akiko. I jeste – svako od vas je Akiko.


 

  MITSKO OSJEĆANJE VREMENA I DUH POTRAGE
 
Ne čujem više ništa sem tvoga glasa. Srce je um lišilo rječitosti.
Ljubav ispisuje nevidljivu kaligrafiju, da bi duša mogla sa prazne stranice da čita i da se prisjeća.
Mevlana Dželaludin Rumi
 
Novo narativno tkanje, knjigu proznih zapisa i poetskih ostvarenja, jedan od najpoznatijih crnogorskih pisaca današnjice, Miraš Martinović, naslovio je simbolično: Sveska od maslinina lišća. Ovo kompleksno djelo sadrži kratke narativne dijelove, pažljivo povezane sa poezijom pisanom slobodnim stihom. Ispričana u prvom licu, subjektivizirana, okupana ličnim ljubavnim iskustvom pisca, knjiga postaje oda ljubavi i konkretnoj ženi.
Martinović, kroz snažnu simboliku masline, sa višestrukim značenjem, i velikim uticajem mita i predanja, legendi i starih priča, osvjetljava persijskog filozofa i pjesnika, Omera Hajama, ne krijući oduševljenje prema njegovom kapitalnom djelu – Rubaije. Sve ima svoju sjenku, pa i književni tekstovi bivaju samo nastavci nekih drevnih zapisa, predstava o svijetu, a svaki od njih ima svog pretka, i u motivskom i u tematskom smislu. Kod Martinovića se posebno izdvaja vraćanje mitologiji, njegovanje kulta mita i zaljubljenost u stare gradove svijeta. On ne samo da vaskrsava usnule gradove, već njima hoda, u njima sanja život. U mitološkoj baštini svijeta traži razloge za dalji put, a svako vraćanje nečemu što je već bilo, predstavlja dodatni izazov za ispisivanje onoga što je sada i što će tek biti. Piščeva Ona, tajanstvena žena sa juga, nalik je Hajamovoj Džahan, pjesnikinji iz Buhare, a aluzijom na ženu iz prošlosti, razvija se kazivanje o sadašnjoj zaljubljenosti i raspirivanju strasti. Otvorila si moje biće, rodila moje vrijeme. Opčinjenost jednom ženom postaje uzvišena čovjekova potreba da u drugome pronađe sopstvo, voljeno i vjerno, sebi i svijetu oko sebe. U naslagama istorijskih činjenica, mitova i priča, pisac vješto pronalazi inspiraciju za pisanje o sadašnjem trenutku. Uz pomoć mitološkog nasljeđa, on zaviruje u davna vremena, i ne samo da ih oživljava, već sa junacima iz tih perioda i razgovara. Riječ je od vjetra satkana, ona putuje kroz vjekove, godine i dane, ona i vraća i budi, i umiruje i plaši, u isto vrijeme. Šeling je zapisao da je mitologija neophodan uslov i osnovna građa svake umjetnosti, a Martinović na pređašnjim ljudskim sudbinama i poimanju svijeta gradi svoje književno zdanje. I kada je sa Odisejem nasamo, i kada prolazi pored Sofokla i sreta Kosaru, i kada snije u gradovima gdje je potekla civilizacija, autorovo Ja diše tim vremenom, razmišlja u duhu tog trenutka, a putovanje biva svjetlije uz izabranicu sa juga. Ona mu je vodilja, osvjetljenje, sa njom postaje lakši put, a tama dobija posve drugačiji smisao.
Poseban dio u knjizi, lirski obojan i natopljen snažnim emocijama, naslovljen Nerođena, neispunjena je želja da se začuje kćerkin glas i da se njime oboji jedan život, jedno trajanje. Svoja, posebna i voljena, Dženet, kako bi se zvala, rodila se u piščevoj mašti, tamo živi i tamo ostaje. Njene igračke su zvijezde, njeno prostranstvo je nebo, u snu i ona, kao i autor, dižu gradove. Sa njom je život pun veselosti, a postojanje slatko otkrivanje smisla.
Iako su prostorni odnosi o kojima piše Martinović vjekovima udaljeni od sadašnjeg trenutka, snagom njegovog pripovjedačkog umijeća, približavaju se trenutnom, i stapaju u jednu tačku. Mitsko osjećanje vremena, pomiješano sa životnim iskustvom pisca, i nekadašnjim filozofijama života koje imaju svevremensko, univerzalno značenje, postaje neodvojivo od momenta čitanja. Služiti se mitskim prostorom i junacima, da bi se stvorila sadašnja, nemitska stvarnost, osnova je piščevog stvaralačkog nadahnuća. Sveska od maslinina lišća konačno dospijeva u autorove ruke, a on je pretače u iskustvo, daje joj životnost i ostavlja je da živi među ljudima, kao dokaz jednog snažnog duševnog treptaja, koji ostavlja trag.

                                             TREMA DEJANA ĐONOVIĆA
                                                                                                          Vidim da je život bašta
                                                                                                            od groblja do kolevke.
                                                                                                             Jedan velik san o bilju
                                                                                                                 između dva čoveka.
                                                                                                                          Miroslav Antić
 
Novi rukopis Dejana Đonovića, pjesnička zbirka za djecu Trema dokazuje da je u četrdesetak  pjesama satkana sva težina pisanja za djecu, ali i radost i ljubav prema djeci. Skrivene pod odrednicom „pjesme za djecu“, Đonovićeve pjesme podjednako dobro mogu razumjeti i odrasli, jer, i oni su nekada bili djeca, aiko to često zaborave! Ali, pjesnici su uvijek tu, da nas napomenu da dijete u nama živi i živjeće dok god naš duh to dopusti. Ako imaš dijete unutar svoje duše, u odraslom tijelu, onda razumiješ i djecu i mlade i odrasle. Što ćeš ljepše poželjeti?
Naslov zbirke pjesama nagovještava da Đonović, ne samo kao pjesnik za djecu, već i kao glumac, dobro poznaje tremu kao poseban osjećaj. Iako tremu često povezujemo sa dječijim strahom od nastupanja u javnosti, ona je itekako prisutna i kod odraslih. U odraslima se ona probudi kada pjesnici  pišu o djeci, jer je to najzahtjevniji posao za najzanimljiviju i najtananiju čitalačku publiku. Dječiji sud strašniji je od „strašnog suda“, a njihov čitalački ukus je veoma probirljiv, posebno u današnjim vremenima kada prave poezije sve manje ima i među odraslima.
Kada se putem stihova pjesnik obraća djeci, on to čini preko stvarnih, svakodnevnih, ali i izmaštanih slika. U nekim pjesmama ih poziva na putovanje, ono koje nije kružno, koje izlazi iz okvira, radoznalo, pobunjeničko, puno izazova i radosti. Jedan svjetlonoša utire tamu, obasjava dječiji put, pokazuje kako živjeti, kako čitati. Svako magično putovanje Dejana Đonovića predvodi poezija, dječija, realna, izmaštana, uzeta iz života, dopisana, dočarana, proživljena i nadživljena.  Život je borba, čuli smo to više puta, i to se shvata još u djetinjstvu. Boriš se da dotakneš kuhinjski sto, penješ se na prstima da više vidiš, boriš se da dobiješ veći komad rođendanske torte, bolje biciklo, da spavaš između tate i mame, u školi za mjesto pored simpatije... I čitav vijek ti  prođe u borbi, ali:
Poleti.
Zaplivaj.
Skoči.
Tvoja je snaga u glavi, u srcu ritam za hod.
Kroz svakodnevne situacije Đonović pokazuje različite osjećaje u dječijim dušama, periode kroz koje prolaze oni najmlađi, i oni koji su blizu da postanu odrasli. Bez iskustva, djeca kreću na put, u avanturu zvanu odrastanje i proživljavanje, pipanje života i osluškivanje njegovog otkucaja. Dušan Radović je lijepo zapazio da samo mladi i gladni, radoznali i začuđeni mogu toliko da vide i dožive. I dok sve doživljava, dijete u Đonovićevim pjesmama ima dileme, piše Djeda Mrazu, naziva sebe tražinađošom, istražuje kisjelu vodu, spoznaje male stvari i shvata da su one nevidljive, ali veoma bitne, sluša svoje srce, neće da glumi vuka već bira drugog druga, i još mnogo toga. Dijete u stihovima čije ime izbija baš kao svjetlonoša iz ove zbirke uči da sve stvari u životu doživi na pravi, ljudski, „veliki“ način, srčano, emotivno, lijepo, bez straha, sa razmišljanjem.
 Odrastati uz poeziju Dejana Đonovića znači opstati u svijetu mašte i vječitog traženja svjetla koje obasjava put. Odabrati za čitanje zbirku Trema znači osloboditi se treme od odrastanja i problema koje ono nosi. Đonovićeva poezija je fenjer, i za male i za velike!
Draga djeco, poslušajte pjesnika, budite uvijek kao kornjača iz njegove pjesme, staložena, porodična, blaga, i obasjajte svoj život stihovima i mudrošću, tiho, predano i iskreno!

     ODRASTANJE- POČETAK NEČEG VELIKOG

Odrasli mi kažu da sam kvalitetna i interesantna osoba. Vršnjaci i ja ne mislimo tako.
 
Kad odrastaš, kažu, ne razumiju te. Kad odrastaš, kažu, ne razumiješ ni ti njih. Ne znam, kad odrastem, reći ću vam kako je to bilo kad sam bila dijete. Sada, još uvijek saznajem.
Čini se da odrastanje većinu vremena obuhvati samospoznaja, upoznavanje svakog dijelića unutrašnjosti bića. Često je to veoma nerealni prikaz sebe, ili hiperbolisan, ili toliko bez samopouzdanja da više nisi niguran da li paraš oblake svojom nadobudnom pojavom, ili ne izlaziš iz mišije rupe, misleći da si bezvrijedan. Kada treba da se odlučiš da li si ledeni kralj ili ponosna princeza, ili pak želiš da budeš uspavana ljepotica ili žaba koja se nikada neće pretvoriti u lijepog princa – ni to ne možeš da odlučiš. Prođe odrastanje u pitanjima – ko sam? Kako da živim ako ne znam ko sam? Zašto sam ovako mršav/mršava? Kako je moguće da me ne primjećuje ako sam bog otac ili boginja majka? Filozofija zvana „ko sam, što sam“ traje nekoliko godina prilikom sazrijevanja, a projekcije o sebi mladi umnogome ne nauče od odraslih, već od svojih vršnjaka. Uklopiti se u sredinu u koju si bačen, bez svog znanja i bez svoje volje, na tu burnu brežinu, prava je umjetnost, koju naravno, ne otkriješ. Pitaš roditelje, nemaju vremena ili kažu da si još mali, pitaš vršnjake (suludo, ni oni ne znaju), pitaš školskog psihologa, a on (najčešće ona) ti kaže da nema vremena jer se čaj uveliko ohladio a ti moraš na čas. Konsultuješ i internet, a kada ukucaš „kako odrastati“, izbacuje ti gomilu stranica na kojima su savjeti psihologa, a čak treća stranica otvara se pod nazivom „kako pomoći punoljetnim osobama koje uporno odbijaju porasti?“. Nije mi jasno, zašto bi im pomagali da odrastu i zašto bi uopšte morali da budu u svijetu odraslih, ako im je duša još uvijek djetinja? Možda zato što je ljudima privlačnije da budu oholi, gordi, neljubazni, pa čak i zli, pesimistični, razbijenih iluzija i neiskorištenih prilika za snove, nego čisti, nevini, neposredni, otvoreni i iskreni u svakom trenutku, kao što to jesu djeca.


I tako, dok se mlad čovjek batrga između sna i jave, između velikog jaza u odnosu na ono što želi i onoga što može i što mu je dostupno, odrasli misle da sve znaju, ali to nikako da im objasne, pokažu, savjetuju, jer, posao čeka, život brzo prolazi, novac je tu, stres je tu.
Pogledajmo malo u knjige. Posebno one za djecu i mlade.  Hajde da se zagledamo u taj magični svijet koji između korica bitiše i stvara niz drugih čudesnih svjetova. Knjigu uzmeš, čitaš, niko i ne mora da zna da si je pročitao, a ti pun ideja, saznanja, smiješ se, tužan si, znaš da prolaziš kroz isto kao taj junak, bar znaš da nisi sam, što je najvažnije. Zasigurno, Ivana Lukić zna da dodirne srca djece i mladih. Njena knjiga, Početak nečeg velikog zamišlja kako je to odrastati. I, dobro se zamislila!

Iva, dva svijeta, jedan izmaštani, nerealni, koji je neophodan da bi mlad čovjek ostao mlad, drugi, realni, u kojem je mnoštvo problema, dilema, nedoumica. Taj drugi je put, promjena, prelaz iz jednog stanja u drugo, iz pesimizma u optimizam, iz „nikad“ u „vrijeme je“.
Zmaj, ukanaliti, utorak, grudi, ranjiva, osmijesi, Sunce, punija sam, prazne glave bez nogu, javorov list, bleja, svraka i svađa, mama Verica i saobraćaj, tata Slavko i razgovor, rijetke kompletne porodice, baba Mica i telefon, žaba i poljubac, grozan dan, brontosaurus, neobrisani čatovi, nikad nemam dečka, pokeraška razredna, harfa, (polu)smorena, plač, selotejp i odlazak u školu, cigarete, breza, seen na društvenoj mreži, problemi sa samim sobom, psiholog, pingpong loptica i ja, subotom sam nevidljiva, ogovaranje, zaljubljenost (ni)je za mene, šetnja po Jupiteru, Superženica i moje „ne znam“, Alisa u zemlji čuda, mali škorpion i samopouzdanje, svjesna posljedica svojih postupaka, cipele za letenje, hrt i odgovornost, slatki život od domaće zove, Spasa, raspust i glupavo oglašavanje o tome, generalizacije – OUT!, glista, selfie sa Spasom – više lajkova, more u dnevnoj sobi i kućni poslovi, ja u ogledalu – svega tri sekunde, bršljen sam jutros, sigurnija sam i hrabrija, krila i sloboda, Petar i sex – nije išlo, Lujza Hej i svakodnevne afirmacije, misli postaju stvarnost, fenomenalna sam i jedinstvena, pohvali me, potapšime, zagrli me, poljubi me dan, sa Mjesecom na večeru, utekla sam gumici za brisanje, dečko i poljubac, okrenuto naopačke, dokumentarni film, transformers, poruka roditeljima – imajte povjerenja, roditeljski sastanak o sexu, Superženicu sam zavoljela, Spasa je loše i moja posvećenost njemu, Spasa se spasio, nemam više dečka ali znam bar kako ga je imati, pozitivan ugao gledanja, promjene, leukociti, smršala sam i dobro izgledam, cikcak život, filozofski razgovori sa Petrom na bazenu, vjerujem u divno, odlučno – putujem!
 

Ako se pitate kako izgleda unutrašnji monolog jednog tinejdžera – evo ga!
Ivana Lukić zna kako odrastati. A vi?