
Kada junaci žive i progovore unutar samog pisca i batrgaju se tako danima, sedmicama, godinama, otrgnu se tako jednom, kada se pisac dovoljno umori od njihovog života iznutra, i onda odluči da ih pusti. Neka se raskrile. Neka pokažu da su tu, neka obasjaju nekoga, nešto. Ova priča počinje tačkom, ali ne onom kojom se završavaju rečenice, svakodnevne, dosadne, već onom koja je spona između pisca i čitaoca. Akiko nije uobičajena djevojčica i Akiko jeste uobičajena djevojčica. Ne mogu da odlučim, a zapravo, zar je važno? Akiko ima oca, najdivnijeg oca na svijetu i on je, uz svu njenu posebnost, čini posebnijom. Rimske brojeve je naučila samo da bi znala u kojem je redu u pozorištu. Koža joj miriše na staru hartiju i ponekad je usamljena. Zar je to neuobičajeno? Ona je vosak, ona, u sred mraka očevog života, svijetli. Očeva svijeća. Akiko nema godine, raste u rikverc. Svi bismo to željeli, svi to i možemo.
Postoji svijet u kojem živimo ali postoji bezbroj svjetova u kojima možemo da pronađemo dom, samo ako poželimo. U Akiko raste užad, a njen mokri peškir govori jer je podmetnula pjesmu. Ona precrtava riječi poput: ultra, pričaćemo, ali... I treba, pričaćemo ultra ali... Dovoljno je visoka... niska toliko da može da dohvati oblake. Voli leksikone i boji se ptica i da govori o prapočecima i poljima. Bespotrebne teme za razgovor. Njene oči boje zagorelog mlijeka vide drugačije, jer je i ona sama drugačija. Najviše voli hranu koju otac spremi, bez luka, ali sa mnogo ljubavi. Najbolji drug – već pomenuti peškir. Omiljena pjesma, ih! To je tek ultra! O ne, ultra. Dakle, omiljena pjesma joj je zvuk u tatinom automobilu kada uključi žmigavac. Muzika skretanja. Vjeruje omiljenom pjesniku i slikaru i omiljeni su joj oni kojima vjeruje. Zapetljano, ali povjerenje je važno. Na kraju se plemenite stvari uvijek otpetljaju u pravo vrijeme.
Akiko je nastala na poljima maslačka i djeteline, i, sigurno je nastala na poljima djeteline sa četiri lista, sigurno. Skakuće, sretne sebe u ogladalu, kao i svi mi odrasli, mada za sebe definitivno ne mislim da pripadam toj čudnoj grupi ljudi. Poliva cvijeće i vozi svoje srce na četiri točka – bicikl. Voli divne trenutke, kao i svi mi u čudnoj grupi ljudi koja ne želi da prizna sebi da je nekada bila Akiko. Ja priznajem da sam i sada. Da se vratimo na ono što voli Akiko. Voli i misli koje nestaju, prazne džepove i kosu koja miriše na jato galebova. Kakva čulna senzacija! Kakva sinestezija! Ponekad se osjeća kao malina, i čudno, ali malina je moje omiljeno voće. Malina u stvari nije ni voće, to je posebnost.
Do očevog obraza ima nožne prste koji joj služe kao stepenice i, zbog tog poređenja je mnogo volim. Iskoristiću momenat da ispričam nešto moje, biću kradljivica nekoliko rečenica na blogu koje su rezervisane za Stefana i Akiko, ali, oprostiće mi, nadam se. Kada sam bila mala, rastom mala, otac bi me penjao na svoja stopala, da budem viša, i tako bismo zajedno hodali po kući. Mog oca više nema, ali ta slika ostaje kao amajlija.
Škola. Uh. I bi škola. I bi čas likovnog a Akiko ima drugačiji pogled na snijeg. Tema rada je bila zimske čarolije. Kakva dosada ako se nacrtaju Sneško, tri kruga, tri grudve i mrkva narandžaste boje. Dosadno. Akiko je svoj rad stavila na pod, a zatim se popela na stolicu i krenula da cijepa papir i pravi pahulje od papira i taj snijeg je padao na crtež. Učiteljica je bila u blagom šoku, a ja bih joj dala peticu. Naravno, ona nije. I vrata od škole nisu vrata, vrata od škole su kalup. Mi smo plastelin. Akiko sa pravom ne razumije zašto su ocjene kao neki stari automobil ili stari fen pa mora stalno da se popravlja. Da me ne čuje niko iz škole, ni ja to ne razumijem.
Na putu za Rusiju, Akiko je shvatila da krila aviona ne mogu biti toplija od tatinog krila, a tokom putovanja je u avionu pravila borodve od papira, jer će, kad se bude vozila brodom praviti avione od papira, što je sasvim logično. Tendencija, projekat, svejedno. Precrtala ih je. Osvrnite se oko sebe i shvatićete da su to riječi koje su nam zaista nepotrebne. Naša krilata djevojčica parkira svoj bicikl u pukotini u stablu koje se nalazi blizu njenog drugara Baobaba. Voli da bude sama. To dopušta sebi. Dopuštamo li mi sebi ili je to neka vrsta današnje privilegije kojoj težimo ali se ne usuđujemo da je imamo? Akiko ne voli račune. Da li ih iko voli? Hm, voljeli bismo ponekad da ih sasvim slučajno vidimo kako gore u kaminu, i tu sliku podvedemo pod zimskim čarolijama. Akiko, baš kao i ja, voli knjige i šećernu vunu od vanile, herbarijume takođe. Otac joj čita francuske pjesnike. Moj otac nije meni čitao, ali sam ja pročitala njega veoma dobro i u tome sam uživala.
O kompoziciji knjige, likovima, detaljima kojih ima za tri dana prepričavanja, zakonitostima dječije književnosti, o novonastalom muralu Akiko u Beogradu koji plijeni, o Stefanu koji je stvorio Akiko za sve nas i koji ne voli mušlje i kojeg sam izudarala sjedištem od auta u toku vožnje od Kotora do Budve, neću pisati. Neke stvari ostaju kao tačka gledišta svih nas, i to je naša privatnost. Književna privatnost. Doživljajna, spoznajna. Ne dijeli mi se. Samo ću reći ovo - naslov teksta je zapravo njegova posveta u mojoj knjizi, ljeta 2019. godine. I jesam – Ja sam Akiko. I jeste – svako od vas je Akiko.