U ovakvim vremenima, ljubav nije samo jedna prijatna riječ, već kompas sama po sebi.
Elif Šafak, Ljubav
Kako živjeti, čemu težiti, kome podariti polovinu ili pak cijeli život – pitanja su na koja je čovjek oduvijek tragao da odgovori. Svako vrijeme nosi poteškoće stvaranja, življenja, pa i voljenja, jer se, gledano očima XXI vijeka ljubav smatra prevaziđenim osjećanjem. Iako rođen u XX vijeku, dr Arsen Đurović je pisao o ljubavi i osjećao je kao da je njegov duh bio zarobljen u epohu renesanse. Snagom svog intelekta, neiskvarenom dušom i sjetnim pogledom na svijet, Arsen je uspio da jedan susret pretvori u vječnost, i ovjekovječi ga riječima kojima odjekuje ljubav. Znao je, kako u poslu, tako i u porodičnom odnosu da pruža cijelog sebe, ne mareći za okolnosti, za znanu činjenicu da nekada čovjek biva nepravedno osuđen, te da strijele mržnje i zavisti idu ka njemu. Intelektualac, maštar, istoričar, brat, sin, muž, profesor – sve je to bio Arsen Đurović i u svakoj od pomenutih životnih uloga unio je beskrajnu volju da se zaštiti od negativnih misli, i da utone u dobronamjerne vode iz kojih isplivava uvijek kao čovjek, nikada kao nešto nedostojno tog imena.
Neizmjerna i iskrena ljubav prema životnoj saputnici, ispjevana je stihovima koji čuče nakon njegove smrti u zbirci pjesama Svetlost moje duše. Ovo žanrovski hibridno književno djelo sastoji se od pjesama koje je Arsen pisao svojoj supruzi, kao i od pisama, ali i ponekih kratkih lirskih zapisa (odgovora) njegove žene. U lirizovanoj kratkoj biografiji autora na samom početku knjige, zanemaruje se na kratko (iako je sa naučne strane nemoguće osporiti istraživački rad Arsena Đurovića) njegova bibliografija, a u centru se postavlja opis njegove ličnosti, koja zaslužuje ne samo pominjanje, već često vraćanje na njegovu neukaljanu dušu: Ljubomora i zavist bili su mu strani a pohvala i radost zbog uspeha drugih bila je neobična i neshvatljiva za izopačenost stvarnosti. Samo uspješni ljudi zadovoljni sopstvenim životnim koracima mogu bez sujete i dvoličnosti pružiti drugima ljubav i podršku, onda kada je to najpotrebnije. Beli čarobnjak, čovjek tananog srca, ispisivao je ljubavne stihove posvećene svojoj ženi u svakodnevnim momentima života, na papirićima, na salvetama, a kasnije ih je njegova supruga pronalazila u džepovima, u kaputu, na radnom stolu. Kosmopolitski duh, profesorski manir zapisivanja onoga što je u mislima, nesebično poklanjanje ljubavi rezultiralo je zbirkom pjesama, pisama i kratkim lirskim zapisima koji prenose osjećanja koja su obuzimala pjesnika u različitim situacijama u životu.
Jedina moja, vreme kao da je odjednom stalo, večnost je postala tako mala… Riječima kojim se opisuje prvi kontakt sa voljenom dočarava i motiv vječnosti, koji, kao da prožima cjelokupno stvaralaštvo, i obuzima dušu samog pjesnika, ali i čitalaca. Takođe, motiv susreta sa dragom je izražen u većini tekstova posvećenim njegovoj ženi. Pjesme pisane uglavnom slobodnim stihom, ali katkad sa neravnomjernom rimom, odišu dobrotom koja osvaja svakog ko se prepusti čitanju. Ona je univerzalna nit koja povezuje sva srca, na svim tačkama svijeta, u svim vremenima. Dobrota iz stihova Arsena Đurovića je svevremenski jezik ljubavi. Arsen je prihvatao duhovno kao jedini mogući način percipiranja svijeta i stvarnosti.
U pjesmi Jednom Arsen nostalgično pjeva o prvom susretu sa ženom, a snagom stihova ubjeđuje čitaoca da je te avgustovske noći, jednog ljeta, uz šum mora doživio katarzično uzbuđenje koje će ga pratiti čitav život – ljubav. Književnici su često upućivali na činjenicu da je od sebe najteže pobjeći, pa tako ni pjesnik nije mogao da se odvoji od motiva mora, galebova i Stoliva, jer prostor i vrijeme su dva neodvojiva elementa čovjekovog bića, koja utiču na njegovo duhovno formiranje. U pjesmama Svetionik, Put galebova, Ljubav mornara, Na krilima galeba vizualizuje se slika mora, i čudesnih simbola galebova, koji su nezaobilazni “žitelji” mediteranskog prostora iz kojeg je potekla Arsenova duša. Antićevski, da duže vrijedi vječnost kada su dvoje zaljubljenih zajedno, pjesnik je dočaravao svaki trenutak iz života sa Milicom. Poput Petrarke, koji je doživljavao ženu kao božansko biće, poput Ratkovića koji svoju dragu naziva ikonom, Arsen je svoju Milicu poezijom uzdigao na pijadestal ljubavnih osjećanja. Svaku godišnjicu braka opjevao je u stihovima i time svake godine krunisao iznova njihovu povezanost. Motiv avgustovske noći koji se povezuje sa motivom prvog susreta razliva se kroz poeziju Arsena Đurovića duginim bojama na papiru iz kojeg isijavaju čistota i nježnost.
Poseban ciklus pjesama može se nazvati “rođendanskim pjesmama”, jer je posvećen i pisan upravo na dan rođenja njegove supruge. U tim pjesmama oslikava se jedan život, jedan san pretočen u svijetlu stvarnost, u kojoj kao svetionik ljubavi izranja lik voljene žene.
Jedina moja, vreme kao da je odjednom stalo, večnost je postala tako mala… Riječima kojim se opisuje prvi kontakt sa voljenom dočarava i motiv vječnosti, koji, kao da prožima cjelokupno stvaralaštvo, i obuzima dušu samog pjesnika, ali i čitalaca. Takođe, motiv susreta sa dragom je izražen u većini tekstova posvećenim njegovoj ženi. Pjesme pisane uglavnom slobodnim stihom, ali katkad sa neravnomjernom rimom, odišu dobrotom koja osvaja svakog ko se prepusti čitanju. Ona je univerzalna nit koja povezuje sva srca, na svim tačkama svijeta, u svim vremenima. Dobrota iz stihova Arsena Đurovića je svevremenski jezik ljubavi. Arsen je prihvatao duhovno kao jedini mogući način percipiranja svijeta i stvarnosti.
U pjesmi Jednom Arsen nostalgično pjeva o prvom susretu sa ženom, a snagom stihova ubjeđuje čitaoca da je te avgustovske noći, jednog ljeta, uz šum mora doživio katarzično uzbuđenje koje će ga pratiti čitav život – ljubav. Književnici su često upućivali na činjenicu da je od sebe najteže pobjeći, pa tako ni pjesnik nije mogao da se odvoji od motiva mora, galebova i Stoliva, jer prostor i vrijeme su dva neodvojiva elementa čovjekovog bića, koja utiču na njegovo duhovno formiranje. U pjesmama Svetionik, Put galebova, Ljubav mornara, Na krilima galeba vizualizuje se slika mora, i čudesnih simbola galebova, koji su nezaobilazni “žitelji” mediteranskog prostora iz kojeg je potekla Arsenova duša. Antićevski, da duže vrijedi vječnost kada su dvoje zaljubljenih zajedno, pjesnik je dočaravao svaki trenutak iz života sa Milicom. Poput Petrarke, koji je doživljavao ženu kao božansko biće, poput Ratkovića koji svoju dragu naziva ikonom, Arsen je svoju Milicu poezijom uzdigao na pijadestal ljubavnih osjećanja. Svaku godišnjicu braka opjevao je u stihovima i time svake godine krunisao iznova njihovu povezanost. Motiv avgustovske noći koji se povezuje sa motivom prvog susreta razliva se kroz poeziju Arsena Đurovića duginim bojama na papiru iz kojeg isijavaju čistota i nježnost.
Poseban ciklus pjesama može se nazvati “rođendanskim pjesmama”, jer je posvećen i pisan upravo na dan rođenja njegove supruge. U tim pjesmama oslikava se jedan život, jedan san pretočen u svijetlu stvarnost, u kojoj kao svetionik ljubavi izranja lik voljene žene.
Ta ljubav, tako nevina i čedna, taj pogled koji su uputili jedno drugom avgustovske noći, pratiće kroz život zaljubljene u vječnost njihove ljubavi. Smisao života pronaći u drugom, to je najljepši osjećaj koji čovjeka može da zaokupi i savlada. Upravo o takvom ljubavnom stanju, u tri strofe, lirski subjekat piše u pjesmi Zbog tebe:
I kada nemam ništa ja imam tebe,
I kada imam sve ja opet imam samo tebe,
Kao što zemlja ima sunce,
Kao što noć ima dan.
I kada sanjam, ja sanjam tebe,
I kada maštam, ja maštam o tebi,
I kada sam tužan, tužan sam zbog tebe,
I kada sam srećan, srećan sam zbog tebe.
I kada volim, volim zbog tebe,
I kada čeznem, čeznem za tobom,
I kada patim, patim zbog tebe,
Jer ja, ja živim zbog tebe.
Osjećanja koja su prikazana u kontrastu (patnja, ljubav, tuga, mašta, snovi) oslikavaju čovjekovo stanje zaljubljenosti koje u centru svog interesovanja postavljaju jednu ženu, božanskog hoda, kako Arsen napominje u jednoj svojoj pjesmi.
Misao poznate turske književnice glasi: Ljubav je samosvojna. Ne mora tuđim perjem da se kiti. Ili si u milosti njenoj, ili si van nje u čežnji za njom… Arsen Đurović je svojim djelom koje je ostavio iza sebe pokazao da je pronašao ljubav i bio u njenoj milosti, da je ona ostala i nakon njegovog odlaska da isijava istom svjetlošću kojom je i začeta. Tu, među bokeljskim brdima živi još uvijek njegov lik.
Umrijeti, a prolaznost izbjeći – to je vječnost!
U znak sjećanja na dr Arsena Đurovića, čovjeka sa kojim je moje poznanstvo počelo tek nakon njegovog fizičkog odlaska, a za koje je, ne slučajno zaslužna njegova supruga, žena renesansnog izgleda i duha.
S ljubavlju i poštovanjem,
prof. maternjeg jezika i književnosti Maja Grgurović
RSS Feed