O pjesmama iz zbirke „Med i mlijeko“ Rupi Kaur
jer lepota je u svemu
ako ste voljni da je vidite
Da, zašto je nekada malo – dovoljno? U čemu? Kada? Zar je moguće? Pa, malo je MALO, a mnogo nam je (valjda) dovoljno! Ali ne, ipak ne. Sa riječima i stihovima je drugačije. Zašto bi postojao duži iskaz od onog epitafa na grobu Branka Miljkovića: ubi me prejaka reč! Sve je rečeno. Sažeto, a jako i ekspresivno. Zaista – riječ može da ubije. I to još prejaka...
„Med i mlijeko“, zbirka pjesama Rupi Kaur, Kanađanke koja ima 25 godina, planetarno je popularna knjiga. Prevedena na preko 20 jezika, izdata 2014. godine, bestseler je Njujork Tajmsa. Milioni kopija... Da stvar bude začinjena, sama je ilustrovala knjigu. Još podataka bi uništilo doživljaj.
Zbirka je komponovana iz nekoliko dijelova: povrijeđivanje, ljubljenje, rastajanje, iscjeljenje. Zar ovo nije sam život? Možda ne uvijek ovim redom, ali često i baš ovako... Dok ljubimo, često bivamo povrijeđeni, a na kraju rastajanja dobijamo iscjeljenje. Iscjeljenje nas ljubi, ono nam daje nov život koji zaslužimo nakon patnje. Začarani krug. Ali logičan, iako naizgled haotičan.
U dijelu „povrijeđivanje“ ključ je odnosa sa drugima:
kako je tebi lako da budeš
plemenita prema ljudima pitao je
med i mleko kanuše
sa mojih usana čim rekoh
jer ljudi nisu
plemeniti prema meni
Dok mjerimo kako ćemo da vratimo očajnički osvetoubilačkim tonom ili djelom, na drugoj strani zadovoljan sobom, neko tamo, na nasilje odgovara ljubavlju, na jed odgovara ljubavlju, na mržnju i uvrede odgovara, naravno, ljubavlju! Tvoje je ono što daš, a ne ono što primiš. Zarije se, znam, duboko, pa se povrijediš dok vadiš taj trn, ali bi se još više povrijedio kada bi taj trn vratio onome ko te je povrijedio i prividno osjećao slast jer si ispoštovao oko za oko, zub za zub. Manimo se pogrešno tumačenih rečenica.
Kaur bira banalne teme, na prvi pogled svakidašnje i obične, ali one sa kojima je moguće uz malo riječi reći ne samo puno značenje, već i prozreti više značenja. Međutim, ako se vodimo mišlju da riječ nikada nije prazna, da sama po sebi ne može da bude ni nemaštovita, jer nije u riječima poenta, već u njihovom kombinovanju i srastanju, zbližavanju u kontektkstu, dolazimo do divnog zaključka – riječ ima težinu. Riječi jesu pune, i semantički i emocionalno, u onom smislu u kojem se koriste na pravi način (a da li uopšte pravi način postoji?). Ne dajući naslov nijednoj pjesmi (ponekad ta pjesma nosi na leđima samo 4 riječi), pjesnikinja uspijeva da se izbori sa trivijalnošću koja čitajući postaje sve samo ne jednolikost. Bilo da piše o porodičnim odnosima (majka-otac, otac-kćerka, otac-majka, majka-kćerka), ili o položaju žene u porodici i društvu, ali i položaju žene u odnosu na muškarca, ona surovom iskrenošću o datoj situaciji melje emociju koju izaziva čitanje. Samelje emociju, a ipak, ostavi posljednji trag tek toliko da se ona zadrži u čitaočevoj svijesti, da začudi i zamisli. Erotski elementi snagom pjesničkog idioma postaju romantične izjave ljubavi. U dijelu rastajanje Kaur uz stih:
bio si zadivljujuće lep
ali bodljikav kad sam ti se približila
i ilustraciju (ruža sa trnjem i ruka koja je drži) nagovještava jačinu estetskog naspram boli koju ono izaziva. Spoljašnja prijatnost ne mora uvijek nositi sa sobom i emotivnu i moralnu čestitost. Prilikom odlaska žene (lirskog subjekta) Kaur se često vraća na bolne spoznaje, momente koje žena provede sa muškarcem i kako ostaje sa njim uprkos lošoj emotivnoj vezi. Sve te traume, gubici, iscjeljivanja, momenti odlaženja i vraćanja sebi, sve je sažeto u već sažetoj zbirci, sve je vidljivo i otvoreno sa tako malo izraza a tako mnogo rječitosti. Bez interpunkcije, bez rime, slobodno, svaka pjesma Rupi Kaur izgleda kao ptica raširenih krila, spremna da svoju slobodu pokaže svijetu i sebi samoj. Otvorenost prema boli, prema ljubavi, traženje u svakom gorkom trenutku jedan sladak zalogaj – samo su neke od tema koje obrađuje ova zbirka.
Nije to sve… o umjetnosti, o moći i nesebičnosti davanja, o otkucajima srca pri rađanju pjesme, o uspjehu i pjeni na usnama kada zavidno gledamo tuđi a ne borimo se da ga slavimo kao svoj, o posvećivanju sebi i spoznaji koliko je važno poznavati sebe da bi mogao da prozreš duhovnim očima u drugo ljudsko biće, o ljubavi i njenoj snazi, o feminizmu i ženi u porodici, o strpljenju da dobro dolazi jer je za bol i sreća uvijek prikačena, o nježnosti i moći nježnog i ljubavnog… o…samom životu koji se rasipa i sastavlja kao mozak ispred nas… svakodnevno.
Dosta je. Vrijeme je za ljubav. Zagrlimo je. I one loše ljude privijmo uz nas, nisu oni krivi, rana ih negdje peče. Nisu znali prepoznati. Ti prepoznaj i oprosti. Voli, ljubi, grli. Čitaj.
RSS Feed