Dobro veče svim prisutnim ljubiteljima lijepe riječi, prozboriću i ja nešto o pjesmarici Čudesna Boka, nadam se, na približno čuedestan način kao što je to gospodin Marović učinio.
​
Progovoriti o Boki i njenim stvaraocima veliki je duhovni teret koji pripadne uvijek onima, koji je, bar se nadam da je tako, osjećaju i koji u njoj punim srcem bitišu. Priča o ovom zalivu iskonske ljepote gdje su groblja blaga ko vrtovi stari, kako je to zapisao Frano Alfirević, priča je i najljepša i najteža. O najvećoj, pravoj, čistoj ljepoti, teško se govori i uvijek sa strepnjom da li se reklo sve. Kao da nikada nije dovoljno. Vjerovatno se, pišući ovu pjesmaricu, pjesnik Marović vodio time... Pisalo se o Boki i pisaće se, jer, osim što je privilegija biti njen žitelj, posmatrač, učesnik u svakodnevnom njenom proticanju života, čovjek koji želi pisati o njenom bilu ima od koga i vidjeti: Viktor Vida, Frano Alfirević, Miloš Milošević, Vicko Nikolić, a vjekovima prije njih i mnogih, veliki Bolica i svi oni koji su dušom bili uz Boku. Gracijeva potreba da sve ono što vidi i kroz što je prošao postavi kao dokaz životu i ukoriči u pjesmaricu, potreba je da zapis o ljepoti jednog naroda i jednog predjela ostane i živi ne samo kroz generacije, već i kroz stoljeća.