Bilo jednom jedno Dobro Drvo. Nalik onom iz Silverstejnove bajke ili, kako je kome draže, kratke priče sa fantastičnim elementima i poučnim krajem. Zapravo, koliko poučnim toliko i razočaravajućim. No, ovo je jedno malo drugačije.
​
Kada je dobro drvo zasađeno na imanju Dobrog gospodina, niko mu se imena ne sjeća pa se ne može sa sigurnošću tvrditi, ono je raslo i klijalo u beskrajnoj ljubavi i poštovanju. Svakoga dana gospodinovi unuci igrali su se oko drveta, a kada je poraslo dovoljno da se mogu penjati na njegove razgranate dijelove, služilo im je i za odmor i za usamljeničke razgovore. Drvo nije umjelo da govori, ali je umjelo da osjeća. Svaki pokret ljudi u njegovoj blizini. Osjećaji su dar. Vremenom je postajalo toliko krošnjasto da se nakrivilo od plodova jabuke. 

Pjesnik nikada nije krio dječaka u sebi, i uvijek ga je, a posebno prilikom pisanja pjesama, puštao da govori umjesto odraslog Dragana i da sve svoje dječije brige prenese na papir. Igra pisanja, stihova, sa samim sobom i igra sa svijetom izvan pjesnika još uvijek traje.
                                        
Kakav je to svijet satkan od izmišljene jave, od dječije mašte i nevinih snova? Poezija velikana crnogorske poezije za djecu nam daje odgovore na mnoga pitanja, ne samo dječija, već i na pitanja koja odrasli postavljaju a tiču se djece. Dijete je u pjesmama čika Dragana čovjek važan, ono je učesnik, svjedok, vršilac i izvršilac snova, pripovjedač i mali filozof okružen neshvatljivim čudima. Nerazumljive zakonitosti sa kojima se dijete susreće prilikom odrastanja – sudar sa zakonima odraslih i nametnute norme – kome sve to služi i čemu? Jedini zakon koji vrijedi i kojemu se treba bezuslovno predati je zakon sreće za svako dijete. Dragan Radulović je u svojim pjesmama za djecu uspio dodirnuti mnoga srca, a procvjetale živote malih postaviti na vrhu liste briga kojima se moraju baviti odrasli – oni koji su nekada bili djeca. Svako poetsko ostvarenje Radulovića je himna djetetu, njegovim htjenjima, unutrašnjim bitkama koje se liječe i izliječe dobrotom, osmijehom i saosjećanjem pjesnika. Što je potrebno za bezbrižno djetinjstvo – pokazati put djetetu a to je, prema mišljenju pjesnika, najzahtjevniji i najodgovorniji posao.