
Miroslav Mika Antić, odabrani citati iz knjige IZDAJSTVO LIRIKE (Pisma i dopisnice sebi i drugima):
![]() Ugledati sve suncokrete, sve zvijezde koje iskrsavaju iz očiju posljednjeg boema Vojvodine, znači otrgnuti se od stvarnosti i ploviti po vječnim morima koje je stvarao, za sebe, i za još jednog gada u sebi. Jedan, u beskraju jedini, u univerzumu neponovljivi, nikad više On, nikad više Takav, uvijek samo svoj - Miroslav Mika Antić. Gdje su suncokreti? Ugasli u tvojim očima, sa bojom na rukama, poslednjeg dana disanja. Miroslav Mika Antić, odabrani citati iz knjige IZDAJSTVO LIRIKE (Pisma i dopisnice sebi i drugima): ![]() Filip David, tadašnji najmlađi član jugoslovenskog kruga izuzetnih pisaca postmodernističkog duha, prijatelj Danila Kiša, Borislava Pekića i Mirka Kovača, svojim novim romanom Kuća sećanja i zaborava pokreće iznova pitanje o stradanju Jevreja i njihovoj tragičnoj predodređenosti. Kroz korice romana provejava njegovo Vjerujem da književnost može promijeniti društvo, odstraniti banalnosti i lošu literaturu koja je posljednjih godina na književnoj sceni sve dominantnija. Pažljivo izabrani citati koji funkcionišu kao moto romana, kao ulazak u kapiju gdje će se odigrati sjećanje i vraćanje na prošlost kroz različite sudbine pojedinaca – već na samom početku sugerišu postojanje nečega što je razarajuće, postojanje zla. I konačno, bivajući svako ili bilo ko, on će nam se ukazivati kao da nije Niko posebno. A ovo nas vodi njegovoj prvoj podvali, to jest sumnji u samo njegovo postojanje. (Deni de Ružmon, U zagrljaju Đavola). Kroz temu koja je usmjerena ka strašnim progonima, mučenjima i ubistvima Jevreja, David pokušava da odgonetne sudbinu i porijeklo zla. Odakle potiče zlo, zašto se ono javlja, u kom obliku i čiju masku nosi. Kroz prostore tajanstvenog, mističnog, katkad nerealnog, a zatim realnog i dokučivog, pisac nas sprovodi kroz lavirinte u koje ulazimo čitajući njegov roman, za koji je dobio NIN-ovu nagradu za književnost, za 2014. godinu. Nestani zanavek lice bez tajne
Nebo je čistije od tvojih očiju... Na ispucalim rukama našim još šetaju odbjegli tigrovi kroz natekle pustoši srca. Na glavama našim igraju svileni leptiri od tuge razigrani od sreće ubijeni od bola skrhani od mašte istkani. Pred očima našim cvile razjareni psi prave sjenke u noći koja govori ćutnjom razapinjući tugu. Sve na svijetu bješe iskrivljeno i ludo. ![]() Nevjesta Jadrana u poeziji dr Miloša Miloševića Uljezimo-svi u kolo, Rukama ruke pružimo, Pokažimo svim okolo, Da slogu bratsku vriežimo...[1] Kada bi se istorija jednog grada pod zaštitom svjetske kulturne baštine mogla razložiti na nekoliko elemenata koji ga čine najvrijednijim gradom u Boki, zasigurno bi se morala pomenuti ličnost dr Miloša Miloševića i stara dvanaest vjekova, Bokeljska mornarica. Značaj i veličina lika i djela dr Miloševića neosporan je motiv pominjanja u okviru kulture grada Kotora, njegove tradicije, umjetnosti i nauke. Smisao pomoraca, mora, ljepotu Boke i tradiciju-sve je to sa posebnim senzibilitetom proučavao ovaj velikan. Deset autorskih knjiga, još više učestvovanja u posebnim publikacijama kao autor , komentator ili autor predgovora, svjedoče o radu i kulturnom angažovanju dr Miloševića. Objavio je autorske knjige koje doprinose saznanjima o pomorstvu, a bavio se i pisanjem poezije i muzikom. Knjige koje je napisao svjedoče o velikom trudu i želji da se na primjeran način približi Kotor kao grad kulture, tradicije, poezije i umjetnosti. Dok se ostatak crnogorskih gradova razvijao pod uticajem raznih umjetničkih struja, najljepši ostaci renesanse i baroka pod uticajem Dubrovnika i Italije skladištili su se upravo u Kotoru. Posebno mjesto u bratovštini Bokeljske mornarice zauzima dr Milošević koji je njen admiral. Na skupštini 5. septembra 1991. godine izabran je za doživotnog admirala starodrevne Bratovštine pomoraca Kotora »Bokeljska mornarica«, po tradiciji iz IX vijeka. Na ovaj način se Kotor odužio za djela koja je dr Milošević ostavio iza sebe, da svijetle i svjedoče o kulturi našega naroda. Da je ličnost velikih intelektualnih sposobnosti i želje za naučnim napredovanjem dokazao je svojim radom u arhivu u Kotoru, svojim zalagnjem za naučnu misao i tradiciju smještenu među prašnjavim knjigama koje postoje vjekovima. Deset autorkih knjiga dr Miloševića samo su dio njegove bibliografije: Boka Kotorska za vrijeme mletačke vladavine (1420-1797), Kotor, 1973. (Rukopis. Neobjavljena doktorska teza); Muzičke teme i portreti, Titograd, 1983; Studije iz književnosti i kulturne prošlosti, Titograd, 1987; Sam na palubi, Titograd, 1987. (II izdanje, Perast, 2001); Andrija Paltašić Kotoranin, Cetinje, 1994; Testament Đurđa Crnojevića. Kritičko izdanje sa komentarom, Podgorica-Cetinje, 1994; Ex voto, Perast 1995; Pomorski trgovci, ratnici i mecene, Beograd-Podgorica, 2003; Boka Kotorska, Bar i Ulcinj od XV do XVIII vijeka, Podgorica, 2008, Iz prošlosti Boke Kotorske, Zagreb, 2008. STARI DOKUMENTI U RUKOPISIMA KAO SVJEDOCI MINULIH EPOHA
Tekst na blogu je posvećen mom pokojnom đedu, Krstu-Krilu Ivoviću koji je bio moj uzor, u življenju i stvaranju. I kamen će se pokrenuti a nećeš ti i stijene će prozboriti a nećeš ti – to znam… Popunjam prostor da nije prazan da s tobom se poveže mojim duhom, a u životu nikad neću nać izraza da ispunim ovo vrijeme gluho. Mirko Banjević |
ArHIVA
June 2019
Kategorije
All
|