
ODRASTANJE- POČETAK NEČEG VELIKOG
Odrasli mi kažu da sam kvalitetna i interesantna osoba. Vršnjaci i ja ne mislimo tako.
Kad odrastaš, kažu, ne razumiju te. Kad odrastaš, kažu, ne razumiješ ni ti njih. Ne znam, kad odrastem, reći ću vam kako je to bilo kad sam bila dijete. Sada, još uvijek saznajem.
Čini se da odrastanje većinu vremena obuhvati samospoznaja, upoznavanje svakog dijelića unutrašnjosti bića. Često je to veoma nerealni prikaz sebe, ili hiperbolisan, ili toliko bez samopouzdanja da više nisi niguran da li paraš oblake svojom nadobudnom pojavom, ili ne izlaziš iz mišije rupe, misleći da si bezvrijedan. Kada treba da se odlučiš da li si ledeni kralj ili ponosna princeza, ili pak želiš da budeš uspavana ljepotica ili žaba koja se nikada neće pretvoriti u lijepog princa – ni to ne možeš da odlučiš. Prođe odrastanje u pitanjima – ko sam? Kako da živim ako ne znam ko sam? Zašto sam ovako mršav/mršava? Kako je moguće da me ne primjećuje ako sam bog otac ili boginja majka? Filozofija zvana „ko sam, što sam“ traje nekoliko godina prilikom sazrijevanja, a projekcije o sebi mladi umnogome ne nauče od odraslih, već od svojih vršnjaka. Uklopiti se u sredinu u koju si bačen, bez svog znanja i bez svoje volje, na tu burnu brežinu, prava je umjetnost, koju naravno, ne otkriješ. Pitaš roditelje, nemaju vremena ili kažu da si još mali, pitaš vršnjake (suludo, ni oni ne znaju), pitaš školskog psihologa, a on (najčešće ona) ti kaže da nema vremena jer se čaj uveliko ohladio a ti moraš na čas. Konsultuješ i internet, a kada ukucaš „kako odrastati“, izbacuje ti gomilu stranica na kojima su savjeti psihologa, a čak treća stranica otvara se pod nazivom „kako pomoći punoljetnim osobama koje uporno odbijaju porasti?“. Nije mi jasno, zašto bi im pomagali da odrastu i zašto bi uopšte morali da budu u svijetu odraslih, ako im je duša još uvijek djetinja? Možda zato što je ljudima privlačnije da budu oholi, gordi, neljubazni, pa čak i zli, pesimistični, razbijenih iluzija i neiskorištenih prilika za snove, nego čisti, nevini, neposredni, otvoreni i iskreni u svakom trenutku, kao što to jesu djeca.
I tako, dok se mlad čovjek batrga između sna i jave, između velikog jaza u odnosu na ono što želi i onoga što može i što mu je dostupno, odrasli misle da sve znaju, ali to nikako da im objasne, pokažu, savjetuju, jer, posao čeka, život brzo prolazi, novac je tu, stres je tu.
Pogledajmo malo u knjige. Posebno one za djecu i mlade. Hajde da se zagledamo u taj magični svijet koji između korica bitiše i stvara niz drugih čudesnih svjetova. Knjigu uzmeš, čitaš, niko i ne mora da zna da si je pročitao, a ti pun ideja, saznanja, smiješ se, tužan si, znaš da prolaziš kroz isto kao taj junak, bar znaš da nisi sam, što je najvažnije. Zasigurno, Ivana Lukić zna da dodirne srca djece i mladih. Njena knjiga, Početak nečeg velikog zamišlja kako je to odrastati. I, dobro se zamislila!
Iva, dva svijeta, jedan izmaštani, nerealni, koji je neophodan da bi mlad čovjek ostao mlad, drugi, realni, u kojem je mnoštvo problema, dilema, nedoumica. Taj drugi je put, promjena, prelaz iz jednog stanja u drugo, iz pesimizma u optimizam, iz „nikad“ u „vrijeme je“.
Zmaj, ukanaliti, utorak, grudi, ranjiva, osmijesi, Sunce, punija sam, prazne glave bez nogu, javorov list, bleja, svraka i svađa, mama Verica i saobraćaj, tata Slavko i razgovor, rijetke kompletne porodice, baba Mica i telefon, žaba i poljubac, grozan dan, brontosaurus, neobrisani čatovi, nikad nemam dečka, pokeraška razredna, harfa, (polu)smorena, plač, selotejp i odlazak u školu, cigarete, breza, seen na društvenoj mreži, problemi sa samim sobom, psiholog, pingpong loptica i ja, subotom sam nevidljiva, ogovaranje, zaljubljenost (ni)je za mene, šetnja po Jupiteru, Superženica i moje „ne znam“, Alisa u zemlji čuda, mali škorpion i samopouzdanje, svjesna posljedica svojih postupaka, cipele za letenje, hrt i odgovornost, slatki život od domaće zove, Spasa, raspust i glupavo oglašavanje o tome, generalizacije – OUT!, glista, selfie sa Spasom – više lajkova, more u dnevnoj sobi i kućni poslovi, ja u ogledalu – svega tri sekunde, bršljen sam jutros, sigurnija sam i hrabrija, krila i sloboda, Petar i sex – nije išlo, Lujza Hej i svakodnevne afirmacije, misli postaju stvarnost, fenomenalna sam i jedinstvena, pohvali me, potapšime, zagrli me, poljubi me dan, sa Mjesecom na večeru, utekla sam gumici za brisanje, dečko i poljubac, okrenuto naopačke, dokumentarni film, transformers, poruka roditeljima – imajte povjerenja, roditeljski sastanak o sexu, Superženicu sam zavoljela, Spasa je loše i moja posvećenost njemu, Spasa se spasio, nemam više dečka ali znam bar kako ga je imati, pozitivan ugao gledanja, promjene, leukociti, smršala sam i dobro izgledam, cikcak život, filozofski razgovori sa Petrom na bazenu, vjerujem u divno, odlučno – putujem!
Ako se pitate kako izgleda unutrašnji monolog jednog tinejdžera – evo ga!
Ivana Lukić zna kako odrastati. A vi?
Odrasli mi kažu da sam kvalitetna i interesantna osoba. Vršnjaci i ja ne mislimo tako.
Kad odrastaš, kažu, ne razumiju te. Kad odrastaš, kažu, ne razumiješ ni ti njih. Ne znam, kad odrastem, reći ću vam kako je to bilo kad sam bila dijete. Sada, još uvijek saznajem.
Čini se da odrastanje većinu vremena obuhvati samospoznaja, upoznavanje svakog dijelića unutrašnjosti bića. Često je to veoma nerealni prikaz sebe, ili hiperbolisan, ili toliko bez samopouzdanja da više nisi niguran da li paraš oblake svojom nadobudnom pojavom, ili ne izlaziš iz mišije rupe, misleći da si bezvrijedan. Kada treba da se odlučiš da li si ledeni kralj ili ponosna princeza, ili pak želiš da budeš uspavana ljepotica ili žaba koja se nikada neće pretvoriti u lijepog princa – ni to ne možeš da odlučiš. Prođe odrastanje u pitanjima – ko sam? Kako da živim ako ne znam ko sam? Zašto sam ovako mršav/mršava? Kako je moguće da me ne primjećuje ako sam bog otac ili boginja majka? Filozofija zvana „ko sam, što sam“ traje nekoliko godina prilikom sazrijevanja, a projekcije o sebi mladi umnogome ne nauče od odraslih, već od svojih vršnjaka. Uklopiti se u sredinu u koju si bačen, bez svog znanja i bez svoje volje, na tu burnu brežinu, prava je umjetnost, koju naravno, ne otkriješ. Pitaš roditelje, nemaju vremena ili kažu da si još mali, pitaš vršnjake (suludo, ni oni ne znaju), pitaš školskog psihologa, a on (najčešće ona) ti kaže da nema vremena jer se čaj uveliko ohladio a ti moraš na čas. Konsultuješ i internet, a kada ukucaš „kako odrastati“, izbacuje ti gomilu stranica na kojima su savjeti psihologa, a čak treća stranica otvara se pod nazivom „kako pomoći punoljetnim osobama koje uporno odbijaju porasti?“. Nije mi jasno, zašto bi im pomagali da odrastu i zašto bi uopšte morali da budu u svijetu odraslih, ako im je duša još uvijek djetinja? Možda zato što je ljudima privlačnije da budu oholi, gordi, neljubazni, pa čak i zli, pesimistični, razbijenih iluzija i neiskorištenih prilika za snove, nego čisti, nevini, neposredni, otvoreni i iskreni u svakom trenutku, kao što to jesu djeca.
I tako, dok se mlad čovjek batrga između sna i jave, između velikog jaza u odnosu na ono što želi i onoga što može i što mu je dostupno, odrasli misle da sve znaju, ali to nikako da im objasne, pokažu, savjetuju, jer, posao čeka, život brzo prolazi, novac je tu, stres je tu.
Pogledajmo malo u knjige. Posebno one za djecu i mlade. Hajde da se zagledamo u taj magični svijet koji između korica bitiše i stvara niz drugih čudesnih svjetova. Knjigu uzmeš, čitaš, niko i ne mora da zna da si je pročitao, a ti pun ideja, saznanja, smiješ se, tužan si, znaš da prolaziš kroz isto kao taj junak, bar znaš da nisi sam, što je najvažnije. Zasigurno, Ivana Lukić zna da dodirne srca djece i mladih. Njena knjiga, Početak nečeg velikog zamišlja kako je to odrastati. I, dobro se zamislila!
Iva, dva svijeta, jedan izmaštani, nerealni, koji je neophodan da bi mlad čovjek ostao mlad, drugi, realni, u kojem je mnoštvo problema, dilema, nedoumica. Taj drugi je put, promjena, prelaz iz jednog stanja u drugo, iz pesimizma u optimizam, iz „nikad“ u „vrijeme je“.
Zmaj, ukanaliti, utorak, grudi, ranjiva, osmijesi, Sunce, punija sam, prazne glave bez nogu, javorov list, bleja, svraka i svađa, mama Verica i saobraćaj, tata Slavko i razgovor, rijetke kompletne porodice, baba Mica i telefon, žaba i poljubac, grozan dan, brontosaurus, neobrisani čatovi, nikad nemam dečka, pokeraška razredna, harfa, (polu)smorena, plač, selotejp i odlazak u školu, cigarete, breza, seen na društvenoj mreži, problemi sa samim sobom, psiholog, pingpong loptica i ja, subotom sam nevidljiva, ogovaranje, zaljubljenost (ni)je za mene, šetnja po Jupiteru, Superženica i moje „ne znam“, Alisa u zemlji čuda, mali škorpion i samopouzdanje, svjesna posljedica svojih postupaka, cipele za letenje, hrt i odgovornost, slatki život od domaće zove, Spasa, raspust i glupavo oglašavanje o tome, generalizacije – OUT!, glista, selfie sa Spasom – više lajkova, more u dnevnoj sobi i kućni poslovi, ja u ogledalu – svega tri sekunde, bršljen sam jutros, sigurnija sam i hrabrija, krila i sloboda, Petar i sex – nije išlo, Lujza Hej i svakodnevne afirmacije, misli postaju stvarnost, fenomenalna sam i jedinstvena, pohvali me, potapšime, zagrli me, poljubi me dan, sa Mjesecom na večeru, utekla sam gumici za brisanje, dečko i poljubac, okrenuto naopačke, dokumentarni film, transformers, poruka roditeljima – imajte povjerenja, roditeljski sastanak o sexu, Superženicu sam zavoljela, Spasa je loše i moja posvećenost njemu, Spasa se spasio, nemam više dečka ali znam bar kako ga je imati, pozitivan ugao gledanja, promjene, leukociti, smršala sam i dobro izgledam, cikcak život, filozofski razgovori sa Petrom na bazenu, vjerujem u divno, odlučno – putujem!
Ako se pitate kako izgleda unutrašnji monolog jednog tinejdžera – evo ga!
Ivana Lukić zna kako odrastati. A vi?