Dečače, priznajem ti, ni za mene nema u svetu stvari ni mrtve ni neme, kamenje hoda i pevaju trave; sve stvari su u svetu žive, i goleme, sve govore i imaju ljudske oči prave. I meni svet se čini pun stvorenja, pun stvorenja o kojima govore priče. I ja, u pravdu imam poverenja i volim onog koji je proriče. Desanka Maksimović, Nad knjigom bajki |
Da li u današnjem vremenu, kada žurimo za nepotrebnim i kratkotrajnim užicima, kada prelazimo preko svojih ideala i principa da bi došli do cilja, možemo da se osvrnemo i pronađemo jednog dobrodušnog, skromnog i istrajnog čovjeka, koji radi za druge, a ne za sebe?
Jednom mi je, moj prijatelj, pisac i poznavalac derviškog svijeta, ispričao anegdotu. Slijepi derviš je išao ulicom i držao u ruci upaljeni fenjer. Kada su ga upitali zašto nosi upaljeni fenjer ako ga ne vidi, on je odgovorio: Nosim ga zbog vas! Zar nije duševna hrana pokazati drugome put, ako je izgubljen? Naše duhovne oči ponekad ne vide iako su otvorene...
Jednom mi je, moj prijatelj, pisac i poznavalac derviškog svijeta, ispričao anegdotu. Slijepi derviš je išao ulicom i držao u ruci upaljeni fenjer. Kada su ga upitali zašto nosi upaljeni fenjer ako ga ne vidi, on je odgovorio: Nosim ga zbog vas! Zar nije duševna hrana pokazati drugome put, ako je izgubljen? Naše duhovne oči ponekad ne vide iako su otvorene...