O pjesmama iz zbirke „Med i mlijeko“ Rupi Kaur

                           jer lepota je u svemu
                         ako ste voljni da je vidite                                                                               
 
Da, zašto je nekada malo – dovoljno? U čemu? Kada? Zar je moguće? Pa, malo je MALO, a mnogo nam je (valjda) dovoljno! Ali ne, ipak ne. Sa riječima i stihovima je drugačije. Zašto bi postojao duži iskaz od onog epitafa na grobu Branka Miljkovića: ubi me prejaka reč! Sve je rečeno. Sažeto, a jako i ekspresivno. Zaista – riječ može da ubije. I to još prejaka...

„Med i mlijeko“, zbirka pjesama Rupi Kaur, Kanađanke koja ima 25 godina, planetarno je popularna knjiga. Prevedena na preko 20 jezika, izdata 2014. godine, bestseler je Njujork Tajmsa. Milioni kopija... Da stvar bude začinjena, sama je ilustrovala knjigu. Još podataka bi uništilo doživljaj.
Zbirka je komponovana iz nekoliko dijelova: povrijeđivanje, ljubljenje, rastajanje, iscjeljenje. Zar ovo nije sam život? Možda ne uvijek ovim redom, ali često i baš ovako... Dok ljubimo, često bivamo povrijeđeni, a na kraju rastajanja dobijamo iscjeljenje. Iscjeljenje nas ljubi, ono nam daje nov život koji zaslužimo nakon patnje. Začarani krug. Ali logičan, iako naizgled haotičan.
U dijelu „povrijeđivanje“ ključ je odnosa sa drugima:
kako je tebi lako da budeš
plemenita prema ljudima pitao je
med i mleko kanuše
sa mojih usana čim rekoh
jer ljudi nisu
plemeniti prema meni
Dok mjerimo kako ćemo da vratimo očajnički osvetoubilačkim tonom ili djelom, na drugoj strani zadovoljan sobom, neko tamo, na nasilje odgovara ljubavlju, na jed odgovara ljubavlju, na mržnju i uvrede odgovara, naravno, ljubavlju! Tvoje je ono što daš, a ne ono što primiš. Zarije se, znam, duboko, pa se povrijediš dok vadiš taj trn, ali bi se još više povrijedio kada bi taj trn vratio onome ko te je povrijedio i prividno osjećao slast jer si ispoštovao oko za oko, zub za zub. Manimo se pogrešno tumačenih rečenica.  

Kaur bira banalne teme, na prvi pogled svakidašnje  i obične, ali one sa kojima je moguće uz malo riječi reći ne samo puno značenje, već i prozreti više značenja. Međutim, ako se vodimo mišlju da riječ nikada nije prazna, da sama po sebi ne može da bude ni nemaštovita, jer nije u riječima poenta, već u njihovom kombinovanju i srastanju, zbližavanju u kontektkstu, dolazimo do divnog zaključka – riječ ima težinu. Riječi jesu pune, i semantički i emocionalno, u onom smislu u kojem se koriste na pravi način (a da li uopšte pravi način postoji?). Ne dajući naslov nijednoj pjesmi (ponekad ta pjesma nosi na leđima samo 4 riječi), pjesnikinja uspijeva da se izbori sa trivijalnošću koja čitajući postaje sve samo ne jednolikost. Bilo da piše o porodičnim odnosima (majka-otac, otac-kćerka, otac-majka, majka-kćerka), ili o položaju žene u porodici i društvu, ali i položaju žene u odnosu na muškarca, ona surovom iskrenošću o datoj situaciji melje emociju koju izaziva čitanje. Samelje emociju, a ipak, ostavi posljednji trag tek toliko da se ona zadrži u čitaočevoj svijesti, da začudi i zamisli. Erotski elementi snagom pjesničkog idioma postaju romantične izjave ljubavi. U dijelu rastajanje Kaur uz stih:
bio si zadivljujuće lep
ali bodljikav kad sam ti se približila
i ilustraciju (ruža sa trnjem i ruka koja je drži) nagovještava jačinu estetskog naspram boli koju ono izaziva. Spoljašnja prijatnost ne mora uvijek nositi sa sobom i emotivnu i moralnu čestitost. Prilikom odlaska žene (lirskog subjekta) Kaur se često vraća na bolne spoznaje, momente koje žena provede sa muškarcem i kako ostaje sa njim uprkos lošoj emotivnoj vezi. Sve te traume, gubici, iscjeljivanja, momenti odlaženja i vraćanja sebi, sve je sažeto u već sažetoj zbirci, sve je vidljivo i otvoreno sa tako malo izraza a tako mnogo rječitosti. Bez interpunkcije, bez rime, slobodno, svaka pjesma Rupi Kaur izgleda kao ptica raširenih krila, spremna da svoju slobodu pokaže svijetu i sebi samoj. Otvorenost prema boli, prema ljubavi, traženje u svakom gorkom trenutku jedan sladak zalogaj – samo su neke od tema koje obrađuje ova zbirka.
Nije to sve… o umjetnosti, o moći i nesebičnosti davanja, o otkucajima srca pri rađanju pjesme, o uspjehu i pjeni na usnama kada zavidno gledamo tuđi a ne borimo se da ga slavimo kao svoj, o posvećivanju sebi i spoznaji koliko je važno poznavati sebe da bi mogao da prozreš duhovnim očima u drugo ljudsko biće, o ljubavi i njenoj snazi, o feminizmu i ženi u porodici, o strpljenju da dobro dolazi jer je za bol i sreća uvijek prikačena, o nježnosti i moći nježnog i ljubavnog… o…samom životu koji se rasipa i sastavlja kao mozak ispred nas… svakodnevno.

Dosta je. Vrijeme je za ljubav. Zagrlimo je. I one loše ljude privijmo uz nas, nisu oni krivi, rana ih negdje peče. Nisu znali prepoznati. Ti prepoznaj i oprosti. Voli, ljubi, grli. Čitaj.  
 
 

Rekli su mi – to ne boli.
Rekli su mi – nisi dete.
 
Utorak veče, vraćam se sa nekih sastanaka, povađenih zuba, dobijem u međuvremenu 38 sa 5 i legnem u krevet, trese mi se vilica, što od zuba kojih više nemam, što od temperature koja je baš sad, baš danas morala da se dogodi. Ispijem sve moguće ljekove, dok mama ulazi svakih 7 i po minuta i sobu pretvara u bolničku, sa hladnim oblozima i hiljadu pitanja i konstantnim ponavljanjima rečenice “supa je u frižideru pa ti lijepo ujutro podgrij i na slamku popij jer kako misliš da dalje preživljavaš ako ne jedeš, pa bar na slamku, znaš kako sam izmiksala onu paštu a supica kokošija mmmm”. Meni se u međuvremenu, između pitanja kako sam i priče o supici povraće ali se stežem jer kapiram da me nije volja ni poći do toaleta i da je bolje da se suzdržim nego da se peglam sa povraćanjima večeras i zuba BEZ.

U svoj toj nedaći životnoj uzmem knjigu Sve je u redu (dobila sam je na poklon od jedne zvjezdice) jer shvatim da treba to neko da mi kaže, baš u ovom trenutku, a pošto mi ne kaže dobro je da ja sama pročitam jer mi je realno uvijek knjiga pomagala u životu da se iščupam iz svega i svačega. Knjige su za mene kako bi rekao veliki Kafka sjekira za zaleđeno more u nama, i znam da nisam za DŽ završila tu književnost i da mi rana zaraste samo ako privijem knjigu na nju, ali to je sad neka druga priča, moj je fokus večeras na knjizi Jasminke Petrović.
Još od leta, bukvalno od leta kad sam je čitala i od njene knjige Leto… počinju moje simpatije prema njoj kao piscu. Razmišljam kako volim njen stil i kako moćno piše a kako sam ja tako dobro kapirala mlade i kako su moji učenici moji prijatelji i kako ih znam sve u duši i njih i njihove probleme i mladalačke zanose ali kako nikad, ali baš nikad ne bih umjela da baratam riječima kao ona i da prodrem do te mjere u njihove ranjive duše i potrebe i ogolim ih a opet sačuvam. Veliki pisac, zaista veliki. Moderna a moćna! To se traži, to nam treba, i njima odraslima i nama djeci. A što je problem, što ja sebe sa 27 ne mogu da svrstam u dječiji svijet? E pa mogu , mogu, i ne samo da mogu nego mi je tu i mjesto, ovi odrasli su stvarno ponekad… eto da ne psujem sad jer sam prosvjetna radnica pa ne ide ali vrijeme je da ja kažem na glas, a ovaj papir trpi sve i svašta – JEBOTE KAKO JE DOBRA KNJIGA! I sad ja tebe pitam draga Jasmi – gdje si ti bila kad sam ja odrastala? Kako to da ja nisam mogla da kažem kao Tea – TO ME BOLI, TO ME MNOGO BOLI, da vrisnem i kažem svima oko sebe da želim slobodu i da sam tako malo klinački zanesena za knjigama i zaljubljena u sve moguće likove u književnim djelima, zaljubljena i u jednog dječaka koji je popunjavao spomenare mojim imenom i uokvirivao nam imena u srce koje je više ličilo na rhomboid ali imao je 1 iz matematike. Sad je on poznat pa ga nećemo kompromitovati. Voljela bih da sam sa sedamnaest poznavala Vukana, baš mi djeluje kao kul tip, a da bi “slučajnost” bila veća, likuša iz knjige koja se zaljubljuje  u njega i koja mu rađa dijete zove se Maja! Pa da ne povjeruješ! A rekla sam fino samoj sebi da više neću da pričam “da ne povjeruješ” jer u sve vjerujem i sve je moguće. Sve je ljubav!
Kako sam se samo isplakala dok sam čitala Silvaninu priču… Odavno me nešto tako nije dotaklo, pravo u srce, kao da me trznulo, čovječe, u školi gdje sam radila obraćala sam pažnju na djecu koja su živjela sličan život kao Silvana, znala sam da vrijede i kada sam nakon njene priče ubrzo pročitala i pismo nastavnice Dare, još kad sam skapirala da predaje književnost… Čovječe… Slučajnosti ne postoje, ma nema šanse. Sve je s razlogom i sve je zbog nečega, nisam to ja rekla nego mnogo pametniji od mene. Valjda shvatim još jednom sve to sutra kad se probudim, kad ova temperatura malo prikoči, previše se zatrčala… Da ne skrećem previše sa glavne teme, dakle,  svi se borimo sa nečim, svi imamo male demone i male bogove unutar nas i svi se tako koprcamo i mislimo da je život samo neki jad božiji a onda se pojavi neko sunce, neki svijetleći čovjek i kaže nam – sve je u redu, i mi odmah poprimimo malo svjetlosti i napunimo se prijatnim mislima da postoji negdje tamo daleko neko sunce da i nas ogrije kad se tama spusti kao neka crna zavjesa, gusta, teška, pa je pomijeraš kao da pomijeraš neku stijenu ispred sebe, na kraju se iznerviraš ako ne ide pa je slomiš u 100 komada, povrijediš malo sebe ali se ipak spaseš.
Potreslo me vršnjačko nasilje, njime ću posebno da se bavim u jednom svom projektu i baš ću da pročitam učesnicima svoje radionice ovaj dio vezan za Silvanu i dio kada Crni maltretira Đorđa. I tu sam zaplakala. Otvorila sam širom oči i oslušnula oko sebe i shvatila da je sve to oko nas, da ne treba stalno žmirkati ili samo na jedno oko gledati, a drugo zatvarati jer kao nema problema među mladima, oni su samo razmaženi, samo nešto hoće, ma kakva prava mladih, ne znaju oni za obaveze, samo bi neka prava i slično. Grom me pogodio kad sam jednom iznervirana to rekla u učionici. Kamo sreće da je ova knjiga prije napisana i dobila nagradu Politikinog kao sada (čestitam Jasmi – pogodak u centar!) pa da sam odmah okrenula stranu tu i tu i počela sa čitanjem na glas, da znaju da pratim knjige za tinejdžere i da znam sve njihove muke i saosjećam sa njima. Tu sam , srećice male, tu sam za vas! Koleginice Daro, i ja pamtim ko je recitovao Miku Antića najbolje u razredu, i pamtim ko je gdje sjedao i kako smo na jednom času ispisali preko 40, 50 asocijacija na Lopičićevu pripovijetku Imanje i kako su  nam svima oči zacaklile kad smo pročitali dirljiv kraj. Silvana – baš kao što kaže Dara – Carpe diem! Za tebe život tek počinje! Zgrabi ga!
Ne znam samo što izigrava Danko, nekog mangupa, ali logično, sa osamnaest ne znaš da li si “pošo il si došo” pa je logično da ti neko drvo ispred tuđeg stana ne predstavlja poentu niti se možeš vezati za drvo jer se realno tada ni sa sopstvenim mozgom ne vežeš. Ali kasnije, shvatam, Danko je spasitelj, a sa mnom se slaže i Dušan na kraju knjige. Žao mi Otmana, a i Admira, za Admira mi je drago što je njegova veza sa Jelenom opstala! Ma, gdje je ljubav, znala sam, tu je i pobjeda! Nema tu granica, nema tu šestara i kružnica, nema geografije, sloboda i emocije – na tome sve počiva! Sretna sam što je Petrova mama Mira konačno, pa makar i u 42.godini osjetila što znači živjeti punim plućima i ne biti nesretan i usamljen. Nikad nije kasno, toliko izlizana fraza a toliko istinita.
Uh, a za Sanju… koliko sam se samo pribojavala da se neće izvući, ipak je rak-rak, svi to znamo da kažemo kada čujemo da neko boluje od toga. Ali kad sam čitala Jelenino pismo, nisam znala čemu prije da se obradujem, ili tome što je naizgled nemoguću ljubav pretvorila u bajku ili tome da si ti Sanja ozdravila i da sa bendom ide super! Pa naravno – sve je u glavi, ima da se živi i kraj priče!
Crnog bih najradije onim grobarskim šalom zadavila, ali dobro sad, ima i on u momentima dobru dušu, recimo kada je u busu dao Ljubici svoj sveti šal jer ipak su Grobari-Grobari, njegova svetinja pred kojom se klanja, prvo Partizan pa cupike. Naravno da cure to ne kapiraju, njima je to taaaaako daleko i taaaaako nestvarno glupo ali istrpe, što se može, niko nije savršen, prokomentarišeš u sebi “Vidi budalu!” i pritisneš play na mp4. Crni je samo spolja takav, iznutra je dušica, sigurna sam! Mora da mu je život baš bio “bezze”, kako kaže Admir,  pa mu je to samo odbrambeni mehanizam. Tako su bar moji kući uvijek pravdali nasilnike. Pročitaću taj dio na radionici, da moji učenici vide da se ne zna kome je gore u glavi – nasilniku ili žrtvi. Mrtva trka.
I tako, ode u par sati 112 strana Jasminkine knjige Sve je u redu, moja temperatura se spusti na 36 sa 5 a ja i dalje plačem i za Silvanom, i za Đorđem, i za Sanjom, Astor me dokrajči jer obožavam životinje, a Admir mi potvrdi kako iz nekih ljudi na Balkanu mržnja nikada neće izaći, kao da je pustila korijene koji su se toliko proširili da bi morali da rascijepaju cijelo tijelo da bi se iščupali. Ali opet, povjerujem da ima nade, mi smo tako divan narod, samo ponekad glup.
Tako se svi ovi mladi ljudi zajedno sa psima prelamaju u mojoj svijesti, iako malo čudno viđenje jedne, hajde da se pohvalim, intelektualke i nekadašnje prosvjetne radnice, ali imam i ja dušu pa mogu nekad da se opustim makar na papiru, a i ovaj moj blog ima previše književne kritike koja podrazumijeva naučni aparat i fusnote, a od sad će mi svaka fusnota biti SVE JE U REDU, da me podsjeti da jeste a ako nije da će biti jer onda nije kraj čim nije dobro, logično.
I evo samo još poruka za kraj pa da se prigrli jastuk jer je 2 i 30 ujutru – ako ne budemo posmatrali tinejdžere na način na koji ih posmatra Jasminka Petrović – promašili smo ulogu na ovom svijetu. Nema svrhe, ne postojimo. Razumjeti ih, opraštati im, učiti njih i učiti sa njima i uz njih, voljeti ih bezuslovno, istim intenzitetom biti uz njih i kada naprave divnu stvar i kada nešto zeznu jer ako ne pogriješe kako mislimo da će naučiti kako ne treba?; znati kako sa njima u trenucima kada smo im potrebni, plakati ako je njima loše, stvarati more suza sa njima da vide da smo i mi ranjivi i da nismo od kamena i da nismo zaboravili da smo prije 10, 30, 50 godina bili u njihvoj koži, samo što tada nije postojala Jasminka da nam raskrinka dušu i razumije u isti mah. Sad sam malo kontradiktorna jer sam KAO odrasla u ovom obraćanju mladima, a gore sam rekla da sebe vidim kao dijete, pa eto, kako mi kad odgovara se prešaltam, nadam se da je to okej, pitaću svog psihologa. U svakom slučaju, ja biram da im pomognem, da sam uz njih i da sam sa njima. I dalje mi srce kuca kao koleginici Dari, i dalje me možete naći na fejsu, instagramu i twitteru i pisati mi kako je danas bila glupa tema na pismeni, kako je jača bila moja trojka nego njena petica, kako si se zaljubila ali on je našao drugu i kako je nezreo i glup i neće ništa da čita što mu se predloži ali to se baš tebi sviđa što je takav jer je to sad skroz kul ljubavna priča, stil bitanga i princeza;  kako pravite nekog sneška od knjiga iako me nema tamo i mislite na mene i volite me a ja bogami volim više vas, evo da ne mjerimo ljubav, neka se samo volimo i SVE JE U REDU.  
A što vi birate?
 
 

​Sve je počelo kada je mama rekla Sofiji: Aj ti lepo da kreneš ove godine sa babom na Hvar. Od tog trenutka, za Sofiju i njenu baku Mariju kreće porodična pustolovina. Hvar, more, plaža, bura, jugo, stara kuća puna šugamana, lencuna, bićerina, ribe na gradele i zelene salate... Sve je ovo, sudeći po fabuli knjige Leto kada sam naučila da letim Jasminke Petrović raznježilo, pardon, raskišalo baba Marinu dušu i pomoglo Sofiji da sazri i postane prava popica! (hrvatski izraz za djevojku/djevojčicu). 

Bilo jednom jedno Dobro Drvo. Nalik onom iz Silverstejnove bajke ili, kako je kome draže, kratke priče sa fantastičnim elementima i poučnim krajem. Zapravo, koliko poučnim toliko i razočaravajućim. No, ovo je jedno malo drugačije.
​
Kada je dobro drvo zasađeno na imanju Dobrog gospodina, niko mu se imena ne sjeća pa se ne može sa sigurnošću tvrditi, ono je raslo i klijalo u beskrajnoj ljubavi i poštovanju. Svakoga dana gospodinovi unuci igrali su se oko drveta, a kada je poraslo dovoljno da se mogu penjati na njegove razgranate dijelove, služilo im je i za odmor i za usamljeničke razgovore. Drvo nije umjelo da govori, ali je umjelo da osjeća. Svaki pokret ljudi u njegovoj blizini. Osjećaji su dar. Vremenom je postajalo toliko krošnjasto da se nakrivilo od plodova jabuke. 

Pjesnik nikada nije krio dječaka u sebi, i uvijek ga je, a posebno prilikom pisanja pjesama, puštao da govori umjesto odraslog Dragana i da sve svoje dječije brige prenese na papir. Igra pisanja, stihova, sa samim sobom i igra sa svijetom izvan pjesnika još uvijek traje.
                                        
Kakav je to svijet satkan od izmišljene jave, od dječije mašte i nevinih snova? Poezija velikana crnogorske poezije za djecu nam daje odgovore na mnoga pitanja, ne samo dječija, već i na pitanja koja odrasli postavljaju a tiču se djece. Dijete je u pjesmama čika Dragana čovjek važan, ono je učesnik, svjedok, vršilac i izvršilac snova, pripovjedač i mali filozof okružen neshvatljivim čudima. Nerazumljive zakonitosti sa kojima se dijete susreće prilikom odrastanja – sudar sa zakonima odraslih i nametnute norme – kome sve to služi i čemu? Jedini zakon koji vrijedi i kojemu se treba bezuslovno predati je zakon sreće za svako dijete. Dragan Radulović je u svojim pjesmama za djecu uspio dodirnuti mnoga srca, a procvjetale živote malih postaviti na vrhu liste briga kojima se moraju baviti odrasli – oni koji su nekada bili djeca. Svako poetsko ostvarenje Radulovića je himna djetetu, njegovim htjenjima, unutrašnjim bitkama koje se liječe i izliječe dobrotom, osmijehom i saosjećanjem pjesnika. Što je potrebno za bezbrižno djetinjstvo – pokazati put djetetu a to je, prema mišljenju pjesnika, najzahtjevniji i najodgovorniji posao.