Nevjesta Jadrana u poeziji dr Miloša Miloševića
Uljezimo-svi u kolo,
Rukama ruke pružimo,
Pokažimo svim okolo,
Da slogu bratsku vriežimo...[1]
Kada bi se istorija jednog grada pod zaštitom svjetske kulturne baštine mogla razložiti na nekoliko elemenata koji ga čine najvrijednijim gradom u Boki, zasigurno bi se morala pomenuti ličnost dr Miloša Miloševića i stara dvanaest vjekova, Bokeljska mornarica. Značaj i veličina lika i djela dr Miloševića neosporan je motiv pominjanja u okviru kulture grada Kotora, njegove tradicije, umjetnosti i nauke. Smisao pomoraca, mora, ljepotu Boke i tradiciju-sve je to sa posebnim senzibilitetom proučavao ovaj velikan. Deset autorskih knjiga, još više učestvovanja u posebnim publikacijama kao autor , komentator ili autor predgovora, svjedoče o radu i kulturnom angažovanju dr Miloševića. Objavio je autorske knjige koje doprinose saznanjima o pomorstvu, a bavio se i pisanjem poezije i muzikom. Knjige koje je napisao svjedoče o velikom trudu i želji da se na primjeran način približi Kotor kao grad kulture, tradicije, poezije i umjetnosti. Dok se ostatak crnogorskih gradova razvijao pod uticajem raznih umjetničkih struja, najljepši ostaci renesanse i baroka pod uticajem Dubrovnika i Italije skladištili su se upravo u Kotoru. Posebno mjesto u bratovštini Bokeljske mornarice zauzima dr Milošević koji je njen admiral. Na skupštini 5. septembra 1991. godine izabran je za doživotnog admirala starodrevne Bratovštine pomoraca Kotora »Bokeljska mornarica«, po tradiciji iz IX vijeka. Na ovaj način se Kotor odužio za djela koja je dr Milošević ostavio iza sebe, da svijetle i svjedoče o kulturi našega naroda. Da je ličnost velikih intelektualnih sposobnosti i želje za naučnim napredovanjem dokazao je svojim radom u arhivu u Kotoru, svojim zalagnjem za naučnu misao i tradiciju smještenu među prašnjavim knjigama koje postoje vjekovima.
Deset autorkih knjiga dr Miloševića samo su dio njegove bibliografije: Boka Kotorska za vrijeme mletačke vladavine (1420-1797), Kotor, 1973. (Rukopis. Neobjavljena doktorska teza); Muzičke teme i portreti, Titograd, 1983; Studije iz književnosti i kulturne prošlosti, Titograd, 1987; Sam na palubi, Titograd, 1987. (II izdanje, Perast, 2001); Andrija Paltašić Kotoranin, Cetinje, 1994; Testament Đurđa Crnojevića. Kritičko izdanje sa komentarom, Podgorica-Cetinje, 1994; Ex voto, Perast 1995; Pomorski trgovci, ratnici i mecene, Beograd-Podgorica, 2003; Boka Kotorska, Bar i Ulcinj od XV do XVIII vijeka, Podgorica, 2008, Iz prošlosti Boke Kotorske, Zagreb, 2008.
Uljezimo-svi u kolo,
Rukama ruke pružimo,
Pokažimo svim okolo,
Da slogu bratsku vriežimo...[1]
Kada bi se istorija jednog grada pod zaštitom svjetske kulturne baštine mogla razložiti na nekoliko elemenata koji ga čine najvrijednijim gradom u Boki, zasigurno bi se morala pomenuti ličnost dr Miloša Miloševića i stara dvanaest vjekova, Bokeljska mornarica. Značaj i veličina lika i djela dr Miloševića neosporan je motiv pominjanja u okviru kulture grada Kotora, njegove tradicije, umjetnosti i nauke. Smisao pomoraca, mora, ljepotu Boke i tradiciju-sve je to sa posebnim senzibilitetom proučavao ovaj velikan. Deset autorskih knjiga, još više učestvovanja u posebnim publikacijama kao autor , komentator ili autor predgovora, svjedoče o radu i kulturnom angažovanju dr Miloševića. Objavio je autorske knjige koje doprinose saznanjima o pomorstvu, a bavio se i pisanjem poezije i muzikom. Knjige koje je napisao svjedoče o velikom trudu i želji da se na primjeran način približi Kotor kao grad kulture, tradicije, poezije i umjetnosti. Dok se ostatak crnogorskih gradova razvijao pod uticajem raznih umjetničkih struja, najljepši ostaci renesanse i baroka pod uticajem Dubrovnika i Italije skladištili su se upravo u Kotoru. Posebno mjesto u bratovštini Bokeljske mornarice zauzima dr Milošević koji je njen admiral. Na skupštini 5. septembra 1991. godine izabran je za doživotnog admirala starodrevne Bratovštine pomoraca Kotora »Bokeljska mornarica«, po tradiciji iz IX vijeka. Na ovaj način se Kotor odužio za djela koja je dr Milošević ostavio iza sebe, da svijetle i svjedoče o kulturi našega naroda. Da je ličnost velikih intelektualnih sposobnosti i želje za naučnim napredovanjem dokazao je svojim radom u arhivu u Kotoru, svojim zalagnjem za naučnu misao i tradiciju smještenu među prašnjavim knjigama koje postoje vjekovima.
Deset autorkih knjiga dr Miloševića samo su dio njegove bibliografije: Boka Kotorska za vrijeme mletačke vladavine (1420-1797), Kotor, 1973. (Rukopis. Neobjavljena doktorska teza); Muzičke teme i portreti, Titograd, 1983; Studije iz književnosti i kulturne prošlosti, Titograd, 1987; Sam na palubi, Titograd, 1987. (II izdanje, Perast, 2001); Andrija Paltašić Kotoranin, Cetinje, 1994; Testament Đurđa Crnojevića. Kritičko izdanje sa komentarom, Podgorica-Cetinje, 1994; Ex voto, Perast 1995; Pomorski trgovci, ratnici i mecene, Beograd-Podgorica, 2003; Boka Kotorska, Bar i Ulcinj od XV do XVIII vijeka, Podgorica, 2008, Iz prošlosti Boke Kotorske, Zagreb, 2008.
Posebno interesovanje za književnost, tačnije za poeziju, utkiva se u njegove zbirke pjesama: Sam na palubi, II izdanje,Perast,2001; Za ruke se držimo, Zagreb-Kotor,2009.; Ex voto, Perast,1995. Sa don G. Brajkovićem sastavio je i antologije: Poezija baroka, Titograd,1976. ; i Proza baroka ,Titograd,1978. Svojim pjesmama obuhvatio je primorske motive, pejzaže koji se ne mogu odvojiti od sentimentalne ličnosti dr Miloševića. Samo kontemplativna ličnost može sagledavati oko sebe sitnice koje čine ljepotu i pronalaziti u sebi odjek te ljepote. Njegova poezija bi se nesumnjivo mogla nazvati poezijom mora i Boke. Primijetio je pjesnik neraskidivu vezu između pomorstva i umjetnosti i uobličio je u stihovanoj formi. Jasno su uočljivi motivi koji svjedoče o toj neraskidivoj niti koja spaja more i pjesmu, talase i uzburkana osjećanja. Pjesme : Boka, Svjećarica, Romansa pomorca, Susret na pučini nisu ništa drugo do svjedočenje o pjesnikovoj unutarnjoj želji da približi sebi i čitaocima ljepotu koja je u očima koje gledaju. Tako se, recimo, u pomenutoj pjesmi Boka motivi mora, kamena i vjekova utkivaju u samu srž idiličnog prostora:
A ti si
pobola katarke
i gore visoko
rastegla
mekano platno
jedara,
za svoja ognjišta.
Primorski ambijent veoma dobro poznaje pjesnik , a šum talasa osjeća i prepoznaje u auditivnim slikama koje oživljavaju čitanjem. Sve slutnje neobičnih ljudi sa istančanom percepcijom grupišu se u jedan osjećaj koji pjesnik opisuje u pjesmi Svjećarice:
Zar u ovakvoj noći da budu obični ljudi?
Zar mogu moje oči razaznat ribarske barke?
Nije to samo žega,udice,osti,mreže,
sijelo je neko čudno: slutnji, istine, varke.
Posebno razvijen motiv u poezji dr Miloša Miloševića je motiv ruku koji je preuzet iz tradicije Bokeljske mornarice (kolo koje se igra u čast sv.Tripuna) i prenesen u fiktivni svijet koji egzistira u pjesmi. Ruke su od posebnog značaja i kao simbol koji figuriše u okviru priče o povezivanju,preplijetanju,ali i u okviru priče o prijateljstvu,bratstvu i slično. Upravo se u ovom kontekstu gradi motiv ruku koji se pominje u pjesmama : Bokeljska mornarica, Za ruke se držimo , Ruke. Ovaj motiv je takođe tijesno vezan za mornare koji se rukama zbližavaju, postaju prijatelji i njima upravljaju kormilom života:
Mornari i danas
neprestano vijore
čvrstim prepletom
tvoga Kola
i rukama
Prošlosti i Budućnosti
uvijek iznova
svoje ruke
pružaju.
(Bokeljska mornarica)
Simbolom pružanja ruke povezuju se i članovi Bokeljske mornarice kada svoje tradicionalno kolo plešu ispred katedrale sv.Tripuna u Kotoru. Ovaj gest je veoma dobro poznat pjesniku, a samim tim je i razumljiviji u takvom kontekstu čitaocu. Za lirskog subjekta je povezivanje ruku spas da se ne zatruju duše,da nam ne obole tijela,-za ruke se držimo. (Za ruke se držimo).
Ostali motivi sa kojima se čitalac susreće prilikom čitanja poezije dr Miloša Miloševića su: Bog, Boka, more; a nekoliko pjesama je posvećeno velikim umovima i moreplovcima kakvi su kapetan Ivo Visin, admiral Vlado Brajković , don Niko Luković , don Gracija Branković, Šekspir i drugi. Na posebnom mjestu se nalaze pjesme čiji stihovi mogu poslužiti kao ode određenom prostoru. Jedna od mnogobrojnih je pjesma Pejzaži koja je svojevrsna himna Boki i njenoj ljepoti:
S proljeća volim te, Boko,
prelitu sunčevim sjajem,
u tvom starinskom branu,
prepunom nabora sitnih...
U jesen opet si lijepa,
Uspravna,stoička žena,
u vihoru oluja prvih,
ozbiljna,prkosna,vlažna...
Pjesnik je, po nepisanom običaju,istančanog ukusa primjećivao ljepotu i važnost ljepote oko sebe i pretočio je u stihove. Zapažao je dr Milošević i fizičke ljepote, ali i one koje se skrivaju u dubinama duše. Gdje se nastanila ljepota u pjesnikovim očima i gdje ona bježi iz njih?
Naročito te razaznajem
kod velikih susreta
golemih oblaka i stabala,
koji vijore
kao nemirni barjaci vječnosti... (Nemir ljepote)
Dr Milošević je na jedan specifičan, primorski način dočarao sve aspekte života Kotora i ostalih primorskih gradova koji krase obalu Jadranskog mora. Naš pjesnik je, sa velikim intelektom proniknuo u dubine ljepote, mora, Boke i spoznao baš ono što može spoznati samo veliki um i nježna pjesnikova priroda. Kao što je Kotorane svojim pjesničkim ostavrenjima osvojila pjesnikinja Maja Perfiljeva (Bokeljska noć, U bokeškoj noći modroj), tako je Miloš Milošević osvojio srca Bokelja svojom poezijom mora i naših raskošnih obala. Pjesnik je bio i ostaće svjetlo Boke,umjetnička i naučna nit koja obasjava,koja nas oplemenjuje :
U bokeškoj noći modroj
jedno svjetlo se ne gasi
i kad bijesne fortunali
to me svjetlo vazda spasi...
Neka stihovi dr Miloša Miloševića obasjavaju naša srca,za vjeke vjekova!
[1] Kolo svetog Tripuna,odlomak
A ti si
pobola katarke
i gore visoko
rastegla
mekano platno
jedara,
za svoja ognjišta.
Primorski ambijent veoma dobro poznaje pjesnik , a šum talasa osjeća i prepoznaje u auditivnim slikama koje oživljavaju čitanjem. Sve slutnje neobičnih ljudi sa istančanom percepcijom grupišu se u jedan osjećaj koji pjesnik opisuje u pjesmi Svjećarice:
Zar u ovakvoj noći da budu obični ljudi?
Zar mogu moje oči razaznat ribarske barke?
Nije to samo žega,udice,osti,mreže,
sijelo je neko čudno: slutnji, istine, varke.
Posebno razvijen motiv u poezji dr Miloša Miloševića je motiv ruku koji je preuzet iz tradicije Bokeljske mornarice (kolo koje se igra u čast sv.Tripuna) i prenesen u fiktivni svijet koji egzistira u pjesmi. Ruke su od posebnog značaja i kao simbol koji figuriše u okviru priče o povezivanju,preplijetanju,ali i u okviru priče o prijateljstvu,bratstvu i slično. Upravo se u ovom kontekstu gradi motiv ruku koji se pominje u pjesmama : Bokeljska mornarica, Za ruke se držimo , Ruke. Ovaj motiv je takođe tijesno vezan za mornare koji se rukama zbližavaju, postaju prijatelji i njima upravljaju kormilom života:
Mornari i danas
neprestano vijore
čvrstim prepletom
tvoga Kola
i rukama
Prošlosti i Budućnosti
uvijek iznova
svoje ruke
pružaju.
(Bokeljska mornarica)
Simbolom pružanja ruke povezuju se i članovi Bokeljske mornarice kada svoje tradicionalno kolo plešu ispred katedrale sv.Tripuna u Kotoru. Ovaj gest je veoma dobro poznat pjesniku, a samim tim je i razumljiviji u takvom kontekstu čitaocu. Za lirskog subjekta je povezivanje ruku spas da se ne zatruju duše,da nam ne obole tijela,-za ruke se držimo. (Za ruke se držimo).
Ostali motivi sa kojima se čitalac susreće prilikom čitanja poezije dr Miloša Miloševića su: Bog, Boka, more; a nekoliko pjesama je posvećeno velikim umovima i moreplovcima kakvi su kapetan Ivo Visin, admiral Vlado Brajković , don Niko Luković , don Gracija Branković, Šekspir i drugi. Na posebnom mjestu se nalaze pjesme čiji stihovi mogu poslužiti kao ode određenom prostoru. Jedna od mnogobrojnih je pjesma Pejzaži koja je svojevrsna himna Boki i njenoj ljepoti:
S proljeća volim te, Boko,
prelitu sunčevim sjajem,
u tvom starinskom branu,
prepunom nabora sitnih...
U jesen opet si lijepa,
Uspravna,stoička žena,
u vihoru oluja prvih,
ozbiljna,prkosna,vlažna...
Pjesnik je, po nepisanom običaju,istančanog ukusa primjećivao ljepotu i važnost ljepote oko sebe i pretočio je u stihove. Zapažao je dr Milošević i fizičke ljepote, ali i one koje se skrivaju u dubinama duše. Gdje se nastanila ljepota u pjesnikovim očima i gdje ona bježi iz njih?
Naročito te razaznajem
kod velikih susreta
golemih oblaka i stabala,
koji vijore
kao nemirni barjaci vječnosti... (Nemir ljepote)
Dr Milošević je na jedan specifičan, primorski način dočarao sve aspekte života Kotora i ostalih primorskih gradova koji krase obalu Jadranskog mora. Naš pjesnik je, sa velikim intelektom proniknuo u dubine ljepote, mora, Boke i spoznao baš ono što može spoznati samo veliki um i nježna pjesnikova priroda. Kao što je Kotorane svojim pjesničkim ostavrenjima osvojila pjesnikinja Maja Perfiljeva (Bokeljska noć, U bokeškoj noći modroj), tako je Miloš Milošević osvojio srca Bokelja svojom poezijom mora i naših raskošnih obala. Pjesnik je bio i ostaće svjetlo Boke,umjetnička i naučna nit koja obasjava,koja nas oplemenjuje :
U bokeškoj noći modroj
jedno svjetlo se ne gasi
i kad bijesne fortunali
to me svjetlo vazda spasi...
Neka stihovi dr Miloša Miloševića obasjavaju naša srca,za vjeke vjekova!
[1] Kolo svetog Tripuna,odlomak
RSS Feed