TREMA DEJANA ĐONOVIĆA
Vidim da je život bašta
od groblja do kolevke.
Jedan velik san o bilju
između dva čoveka.
Miroslav Antić
Novi rukopis Dejana Đonovića, pjesnička zbirka za djecu Trema dokazuje da je u četrdesetak pjesama satkana sva težina pisanja za djecu, ali i radost i ljubav prema djeci. Skrivene pod odrednicom „pjesme za djecu“, Đonovićeve pjesme podjednako dobro mogu razumjeti i odrasli, jer, i oni su nekada bili djeca, aiko to često zaborave! Ali, pjesnici su uvijek tu, da nas napomenu da dijete u nama živi i živjeće dok god naš duh to dopusti. Ako imaš dijete unutar svoje duše, u odraslom tijelu, onda razumiješ i djecu i mlade i odrasle. Što ćeš ljepše poželjeti?
Naslov zbirke pjesama nagovještava da Đonović, ne samo kao pjesnik za djecu, već i kao glumac, dobro poznaje tremu kao poseban osjećaj. Iako tremu često povezujemo sa dječijim strahom od nastupanja u javnosti, ona je itekako prisutna i kod odraslih. U odraslima se ona probudi kada pjesnici pišu o djeci, jer je to najzahtjevniji posao za najzanimljiviju i najtananiju čitalačku publiku. Dječiji sud strašniji je od „strašnog suda“, a njihov čitalački ukus je veoma probirljiv, posebno u današnjim vremenima kada prave poezije sve manje ima i među odraslima.
Kada se putem stihova pjesnik obraća djeci, on to čini preko stvarnih, svakodnevnih, ali i izmaštanih slika. U nekim pjesmama ih poziva na putovanje, ono koje nije kružno, koje izlazi iz okvira, radoznalo, pobunjeničko, puno izazova i radosti. Jedan svjetlonoša utire tamu, obasjava dječiji put, pokazuje kako živjeti, kako čitati. Svako magično putovanje Dejana Đonovića predvodi poezija, dječija, realna, izmaštana, uzeta iz života, dopisana, dočarana, proživljena i nadživljena. Život je borba, čuli smo to više puta, i to se shvata još u djetinjstvu. Boriš se da dotakneš kuhinjski sto, penješ se na prstima da više vidiš, boriš se da dobiješ veći komad rođendanske torte, bolje biciklo, da spavaš između tate i mame, u školi za mjesto pored simpatije... I čitav vijek ti prođe u borbi, ali:
Poleti.
Zaplivaj.
Skoči.
Tvoja je snaga u glavi, u srcu ritam za hod.
Kroz svakodnevne situacije Đonović pokazuje različite osjećaje u dječijim dušama, periode kroz koje prolaze oni najmlađi, i oni koji su blizu da postanu odrasli. Bez iskustva, djeca kreću na put, u avanturu zvanu odrastanje i proživljavanje, pipanje života i osluškivanje njegovog otkucaja. Dušan Radović je lijepo zapazio da samo mladi i gladni, radoznali i začuđeni mogu toliko da vide i dožive. I dok sve doživljava, dijete u Đonovićevim pjesmama ima dileme, piše Djeda Mrazu, naziva sebe tražinađošom, istražuje kisjelu vodu, spoznaje male stvari i shvata da su one nevidljive, ali veoma bitne, sluša svoje srce, neće da glumi vuka već bira drugog druga, i još mnogo toga. Dijete u stihovima čije ime izbija baš kao svjetlonoša iz ove zbirke uči da sve stvari u životu doživi na pravi, ljudski, „veliki“ način, srčano, emotivno, lijepo, bez straha, sa razmišljanjem.
Odrastati uz poeziju Dejana Đonovića znači opstati u svijetu mašte i vječitog traženja svjetla koje obasjava put. Odabrati za čitanje zbirku Trema znači osloboditi se treme od odrastanja i problema koje ono nosi. Đonovićeva poezija je fenjer, i za male i za velike!
Draga djeco, poslušajte pjesnika, budite uvijek kao kornjača iz njegove pjesme, staložena, porodična, blaga, i obasjajte svoj život stihovima i mudrošću, tiho, predano i iskreno!
Vidim da je život bašta
od groblja do kolevke.
Jedan velik san o bilju
između dva čoveka.
Miroslav Antić
Novi rukopis Dejana Đonovića, pjesnička zbirka za djecu Trema dokazuje da je u četrdesetak pjesama satkana sva težina pisanja za djecu, ali i radost i ljubav prema djeci. Skrivene pod odrednicom „pjesme za djecu“, Đonovićeve pjesme podjednako dobro mogu razumjeti i odrasli, jer, i oni su nekada bili djeca, aiko to često zaborave! Ali, pjesnici su uvijek tu, da nas napomenu da dijete u nama živi i živjeće dok god naš duh to dopusti. Ako imaš dijete unutar svoje duše, u odraslom tijelu, onda razumiješ i djecu i mlade i odrasle. Što ćeš ljepše poželjeti?
Naslov zbirke pjesama nagovještava da Đonović, ne samo kao pjesnik za djecu, već i kao glumac, dobro poznaje tremu kao poseban osjećaj. Iako tremu često povezujemo sa dječijim strahom od nastupanja u javnosti, ona je itekako prisutna i kod odraslih. U odraslima se ona probudi kada pjesnici pišu o djeci, jer je to najzahtjevniji posao za najzanimljiviju i najtananiju čitalačku publiku. Dječiji sud strašniji je od „strašnog suda“, a njihov čitalački ukus je veoma probirljiv, posebno u današnjim vremenima kada prave poezije sve manje ima i među odraslima.
Kada se putem stihova pjesnik obraća djeci, on to čini preko stvarnih, svakodnevnih, ali i izmaštanih slika. U nekim pjesmama ih poziva na putovanje, ono koje nije kružno, koje izlazi iz okvira, radoznalo, pobunjeničko, puno izazova i radosti. Jedan svjetlonoša utire tamu, obasjava dječiji put, pokazuje kako živjeti, kako čitati. Svako magično putovanje Dejana Đonovića predvodi poezija, dječija, realna, izmaštana, uzeta iz života, dopisana, dočarana, proživljena i nadživljena. Život je borba, čuli smo to više puta, i to se shvata još u djetinjstvu. Boriš se da dotakneš kuhinjski sto, penješ se na prstima da više vidiš, boriš se da dobiješ veći komad rođendanske torte, bolje biciklo, da spavaš između tate i mame, u školi za mjesto pored simpatije... I čitav vijek ti prođe u borbi, ali:
Poleti.
Zaplivaj.
Skoči.
Tvoja je snaga u glavi, u srcu ritam za hod.
Kroz svakodnevne situacije Đonović pokazuje različite osjećaje u dječijim dušama, periode kroz koje prolaze oni najmlađi, i oni koji su blizu da postanu odrasli. Bez iskustva, djeca kreću na put, u avanturu zvanu odrastanje i proživljavanje, pipanje života i osluškivanje njegovog otkucaja. Dušan Radović je lijepo zapazio da samo mladi i gladni, radoznali i začuđeni mogu toliko da vide i dožive. I dok sve doživljava, dijete u Đonovićevim pjesmama ima dileme, piše Djeda Mrazu, naziva sebe tražinađošom, istražuje kisjelu vodu, spoznaje male stvari i shvata da su one nevidljive, ali veoma bitne, sluša svoje srce, neće da glumi vuka već bira drugog druga, i još mnogo toga. Dijete u stihovima čije ime izbija baš kao svjetlonoša iz ove zbirke uči da sve stvari u životu doživi na pravi, ljudski, „veliki“ način, srčano, emotivno, lijepo, bez straha, sa razmišljanjem.
Odrastati uz poeziju Dejana Đonovića znači opstati u svijetu mašte i vječitog traženja svjetla koje obasjava put. Odabrati za čitanje zbirku Trema znači osloboditi se treme od odrastanja i problema koje ono nosi. Đonovićeva poezija je fenjer, i za male i za velike!
Draga djeco, poslušajte pjesnika, budite uvijek kao kornjača iz njegove pjesme, staložena, porodična, blaga, i obasjajte svoj život stihovima i mudrošću, tiho, predano i iskreno!
RSS Feed