Nemanja Rotar
Sutradan posle detinjstva
VJEČNOST PLAVE BOJE
Ako sam već tu, na zemlji, biću večnost trenutka, a ne trenutak večnosti.
Jednom se Majakovski zapitao – Kako u debelo uho zabosti njeznu riječ? Danas, svojom novom knjigom, romansiranom biografijom Mike Antića, Nemanja Rotar postavlja isto pitanje. Pišući o svom ujaku, vječnom, neponovljivom panonskom mornaru obojenom u plavo, sa zvijezdama umjesto očiju, Rotar otkriva čitaocima kakav je život bio nekada, i napominje, kakva je naša stvarnost danas. Kao romansijer, esejist i pripovjedač, pisac kreće u avanturu hodajući unazad, u djetinjstvo, bezbrižno i čisto, nevino i pokriveno Mikinim suncokretima. Baš onim suncokretima, sa čijom je zlatnom bojom na rukama, 24.juna.1986.godine umro poslednji boem Vojvodine. Kada se prisjeća svoje prošlosti, Rotar govori o trenucima čistih emocija, neiskvarenih duša i vrednovanja sasvim drugih misli i djela, u odnosu na današnje vrijeme. Okrećući se tako iza sebe, gledajući u svoje Nekad, sa čežnjom piše o svojoj ljubavi Ivani, obali Tamiša, gradskom parku, ljetnjoj pozornici gdje je bila nezaboravna maturska žurka… Bilo je to vrijeme bez političara, pritiska, nasilja nad slabijima; svi su imali svoje mjesto pod suncem, a njegov ujak, Mika Antić, letio na krilima mašte pod svojim nebom, držeći se jednom rukom uvijek za svoju zvijezdu. Kada su kafane i birtije zamijenili noćni klubovi i diskoteke, levisice zamijenile “farke” u kojima se šepure neki novi klinci, prestalo je da kuca veliko srce, ono koje je kucalo za sve, nepoznavajući razlike među ljudima, ono veliko, svima poznato, srce jugoslovensko. Rotar je u svojoj knjizi o Miki Antiću, povezujući porodice na najlirskiji način, prisno ali sa dozom objektivnosti, dodao i klicu nezadovoljstva današnjim načinom života: I sada prođem pored tih mesta davnog okupljanja. Sede neki novi mladi ljudi. Gledaju u ekrane svojih mobilnih telefona i surfuju po internetu. Čini mi se da je manje komunikacije među ljudima. Nešto je izgubljeno u tim godinama koje su prohujale. Sada, u ovim vučijim godinama, svijet ide nekim drugim putem, stazom trivijalnosti, obasutom primitivnošću, nepoznavajući ljude oko sebe, nespoznavajući ni sami sebe
Sutradan posle detinjstva
VJEČNOST PLAVE BOJE
Ako sam već tu, na zemlji, biću večnost trenutka, a ne trenutak večnosti.
Jednom se Majakovski zapitao – Kako u debelo uho zabosti njeznu riječ? Danas, svojom novom knjigom, romansiranom biografijom Mike Antića, Nemanja Rotar postavlja isto pitanje. Pišući o svom ujaku, vječnom, neponovljivom panonskom mornaru obojenom u plavo, sa zvijezdama umjesto očiju, Rotar otkriva čitaocima kakav je život bio nekada, i napominje, kakva je naša stvarnost danas. Kao romansijer, esejist i pripovjedač, pisac kreće u avanturu hodajući unazad, u djetinjstvo, bezbrižno i čisto, nevino i pokriveno Mikinim suncokretima. Baš onim suncokretima, sa čijom je zlatnom bojom na rukama, 24.juna.1986.godine umro poslednji boem Vojvodine. Kada se prisjeća svoje prošlosti, Rotar govori o trenucima čistih emocija, neiskvarenih duša i vrednovanja sasvim drugih misli i djela, u odnosu na današnje vrijeme. Okrećući se tako iza sebe, gledajući u svoje Nekad, sa čežnjom piše o svojoj ljubavi Ivani, obali Tamiša, gradskom parku, ljetnjoj pozornici gdje je bila nezaboravna maturska žurka… Bilo je to vrijeme bez političara, pritiska, nasilja nad slabijima; svi su imali svoje mjesto pod suncem, a njegov ujak, Mika Antić, letio na krilima mašte pod svojim nebom, držeći se jednom rukom uvijek za svoju zvijezdu. Kada su kafane i birtije zamijenili noćni klubovi i diskoteke, levisice zamijenile “farke” u kojima se šepure neki novi klinci, prestalo je da kuca veliko srce, ono koje je kucalo za sve, nepoznavajući razlike među ljudima, ono veliko, svima poznato, srce jugoslovensko. Rotar je u svojoj knjizi o Miki Antiću, povezujući porodice na najlirskiji način, prisno ali sa dozom objektivnosti, dodao i klicu nezadovoljstva današnjim načinom života: I sada prođem pored tih mesta davnog okupljanja. Sede neki novi mladi ljudi. Gledaju u ekrane svojih mobilnih telefona i surfuju po internetu. Čini mi se da je manje komunikacije među ljudima. Nešto je izgubljeno u tim godinama koje su prohujale. Sada, u ovim vučijim godinama, svijet ide nekim drugim putem, stazom trivijalnosti, obasutom primitivnošću, nepoznavajući ljude oko sebe, nespoznavajući ni sami sebe
Naposljetku, ovo je ipak knjiga o čarobnom velikanu naše književnosti, nezaboravnom, neuhvatljivom Miki Antiću. Pjesnik je, sudeći po romansiranoj biografiji njegovog sestrića imao, kako bi današnja čitalačka publika voljela da čuje – “lud” život. Da, bio je Antić lud od života i lud za životom, bolovao od neba i zvijezda, plavih očiju i plavog čuperka, zauvijek ostao bolestan od imaginacije, maštarija i drumovanja. Nomadskom glađu proklet, kao što je to bio i njegov brat po peru, Vito Nikolić. Objavivši ujakov tajni dnevnik na kraju knjige Sutradan posle detinjstva, Rotar je otkrio Antića kao izuzetnog lirika, raštrkane duše koja je bila naizgled čvrsta, a iznutra tananog tkanja. Čak ni dvije kliničke smrti nisu ubile u pjesnikovim očima sva ta mora i sve te ravnice! Ako je, kako je poeta zapisao u noći 1985. u svojoj kući – Razmišljanje najteži način umiranja, onda je umro u najvećim mukama. Svojom genijalnošću, istančanim lirizmom i sviješću koja je prepuna čarolije djetinjstva, Mika je zadužio mnoge generacije nakon njega, zavrijedio poštovanje čitalaca koji su znali da ga razumiju, da plaču uz njegove pjesme, da šire ljubav i zagrljaje uz njegove čuvene parafraze. Zamislimo pjesnika koji u nekoj kafani, 70-ih godina 20.vijeka zapisuje flomasterom svojoj ženi na ramenu, kada je zaprosio, misli koje bi do sutra čekale iznova čitanje? Zamislimo boema sa čašom u rukama, kako ispisuje stihove na salvetama, stolnjacima; genija razbarušenih misli i slobodnog, otvorenog djetinjeg srca?
Nemanja Rotar nas je odveo u neka davna vremena, da zavirimo u djelove života našeg pjesničkog zmaja Vojvodine, smiještajuči priču u porodičnu sagu Rotara i Antića. Nama još ostaje, kao u Antićevoj Parafrazi, da čitamo književnost koja vrijedi, da volimo i ljubavlju otkrivamo sebe i druge:
Voleti, voleti, voleti,
od ljubavi se razboleti…
Nemanja Rotar nas je odveo u neka davna vremena, da zavirimo u djelove života našeg pjesničkog zmaja Vojvodine, smiještajuči priču u porodičnu sagu Rotara i Antića. Nama još ostaje, kao u Antićevoj Parafrazi, da čitamo književnost koja vrijedi, da volimo i ljubavlju otkrivamo sebe i druge:
Voleti, voleti, voleti,
od ljubavi se razboleti…
 |  |
RSS Feed