VITOMIR VITO NIKOLIĆ
ČOVJEK JEDNOG SVEMOĆNOG VIJEKA
Gledam tu jesen. Došle boje sure
I srce hladno, i lagano prate
Padanje lišća, umrle božure
I crne grane što na vetru pate.[1]
Proučavati poeziju Vita Nikolića je kao boriti se protiv povoljnog vjetra. U njemu nema ničega što bi ugrozilo spoljašnji svijet. U njemu je sva ljepota prirode i nježnost svježe arije. Čitati Drumovanja znači stopiti se sa velikim nemirom, postati, bar na trenutak, boem i nomad, dobiti želju za beskrajnim lutanjem u svijet poezije. Ovo nije kritika. Ovo je pokušaj da se oživi dobri duh Nikolića i osjeti sjeta među poklonicima njegovih pjesničkih ostvarenja, jer je, nepravedno zaboravljen. Nikad te nije dosta, dragi čovječe! Nikad nije dovoljno natopljena duša tvojih stihova.
ČOVJEK JEDNOG SVEMOĆNOG VIJEKA
Gledam tu jesen. Došle boje sure
I srce hladno, i lagano prate
Padanje lišća, umrle božure
I crne grane što na vetru pate.[1]
Proučavati poeziju Vita Nikolića je kao boriti se protiv povoljnog vjetra. U njemu nema ničega što bi ugrozilo spoljašnji svijet. U njemu je sva ljepota prirode i nježnost svježe arije. Čitati Drumovanja znači stopiti se sa velikim nemirom, postati, bar na trenutak, boem i nomad, dobiti želju za beskrajnim lutanjem u svijet poezije. Ovo nije kritika. Ovo je pokušaj da se oživi dobri duh Nikolića i osjeti sjeta među poklonicima njegovih pjesničkih ostvarenja, jer je, nepravedno zaboravljen. Nikad te nije dosta, dragi čovječe! Nikad nije dovoljno natopljena duša tvojih stihova.
Vagabundo među zvijezdama, pjesnička luča koja se ne gasi, vječni skitač- sve ovo leži budno u ličnost Vita Nikolića. Pjesnik je svoj težak i sumoran život utkao u poeziju na najljepši način, svojim ostvarenjima zadužio mnoga pokoljenja i narod svog rodnog grada, Nikšića. Svojim stihovima je uspio da prikaže sve ono što je doživio, čega se plašio, što je želio. Slično Disu, njegova duša se utopila u kolotečinu života i disharmoniju svijeta, pa je kao takva, morala patiti. Sudbina koja je neizbježna, bolest koja ga je zadesila, prikovala ga je jedan period za bolnički krevet Brezovika, gdje je napisao nekoliko pjesama koje svjedoče o njegovom stanju:
Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakom osim sebi
- ne daju mi
bolnice,
bolnice,
brezovici,
bežanijske kose,
kasindoli...
U poeziji Vita Nikolića sunce ne izlazi. Njegovi motivi pripadaju isključivo semantičkom polju mraka, jeseni i umiranja. Da je omiljeno pjesnikovo godišnje doba – jesen , potvrđuju mnogobrojne pjesme čiji je glavni motiv upravo opadanje lišća, tromost svega u prirodi, prazni drumovi, bez prijatelja, sa kafanom pod ruku. Gotovo da ne postoji pjesma u koju lirski subjekt nije unio motive jeseni: S jeseni, Noć.Novembar, Jesen daleko na drumu, I opet jesen, Jesenji katren, Septembar... Svako nadanje izdaje pjesnika, svaka prilika za sreću pada brzo u zaborav, a trenuci osmijeha duboko leže negdje nepomično. U njegovim pjesničkim ostvarenjima ne postoji klica sreće koja bi mogla uroditi plodom. Jer, poput Disa, svijet vidi kroz naočare crnog stakla, neprobojnog, a najljepši stihovi iz njegovog pjesničkog opusa proističu upravo iz osjećanja bola. Poput jeseni koja razdire dušu Vladislava Petkovića Disa, i duša Vita Nikolića prolazi kroz slične muke. U Disovoj poeziji slike jeseni su većinom slične slikama koje Nikolić vidi: Noć bez neba, noć jesenja: a kroz tamu ide, mili sumaglica, vlaga hladna, zemlja mokra i crni se k’o strast gladna.. (Dis- Jesen) ; Noć Novembar. Kiša vlaži, vlaži... Pomrčina zgusnuta do krika. U odžaku, ko da milost traži, vije vjetar bolom beskućnika. (Nikolić – Noć. Novembar).
Motiv drumovanja, kretanja i nestalnosti, još je jedan snažan pjesnički manir preko kojeg lirski subjekat želi prikazati svoj život kao stalno kretanje, bez cilja. Baš kao i Selimović, Nikolićeva zamisao čovjeka nije u pasivnosti, već u kretanju koje donosi radost: Čovek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost.[2] Lirski subjekat vapi za drumovanjima, i u njima pronalazi jedini izlaz, jedninu nadu koja bi mogla donijeti svijetlu misao:
Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako i zašto i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet. (Drumovanja)
Crne i pesimistične slike plove morima poezije Vita Nikolića. I, kao po nekom nepisanom pravilu, izbijaju u svakoj pjesmi, na specifičan način. Pjesnik ovakve slike vidi i oko sebe, ali i u sebi:
Zanoćila noć u meni,
motre na me crne straže,
lik nečiji skamenjeni
gleda u me preneražen. (Obezdrumljenost)
Ljubavna osjećanja su kod pjesnika uvijek pomiješana sa boemstvom i drumovanjem, ali se i tada osjeća jačina i moć ljudskog srca, koje ne prestaje da voli, uprkos svim kricima prirode:
Neka me ne bude kad budem prestao da
volim
jer tada od mene ne bi ostalo ništa
možda samo ugarak neki goli
od čitavog ovog velikog ognjišta. (Neka me ne bude)
Vito Nikolić se tokom života neprestano borio protiv bolesti i uvijek bio na granici između jave i sna, između bitisanja i smrti. Rezultat te borbe su njegove pjesme i lirski zapisi koje je ostavio iza sebe. U knjizi Maksima Vujačića Vitomir Vito Nikolić, bolovanja, drumovanja, lumpovanja, predstavljena su pjesnikova ostvarenja kao sublimat svega doživljenog i povezana sa realnim okolnostima. Iako je književnost dio fikcije, interesantne su okolnosti pod kojima su nastale neke od najljepših Vitovih pjesama.
Tragika čovjekovog života je dio njegovog bitisanja, dio njegovog puta koji mora preći. Poezija je, takođe kao dio života uzvišen čin: Ima li šta uzvišenije od u osnovi tragične čovjekove potrebe da se suprotstavi nerazumnim zakonima postojanja i svome svršetku. (Vitomir Vito Nikolić, Nikšićke novine, 20.mart 1981.)
Često se, pri pominjanju Vitove biografije, ističe i činjenica da je bio izuzetno nemirnog duha, da je često završavao u zatvoru i slično. Međutim, može li se pjesnikov privatni život iščitavati iz njegovih ostvarenja? Može li se, na ovaj ili onaj način spoznati tragika njegovog života u stihovima koje je napisao? Nemiran duh se tek može nazirati iz pjesama, ali ono što je upečatljivije je zapravo život koji je Vito vodio i način na koji je taj život reflektovao na poeziju. Motivi boemstva, drumovanja, kretanja, jeseni, samo su neki od motiva koje je inkorporirao u svoju poeziju i poklonio onima koji pjesme čitaju i razumiju.
Nikšićanin, boem, čovjek velikog srca, širokog duha, ostavio je iza sebe oko 35 pjesama, koje generacije prenose, čiji se stihovi i danas mogu čuti po kafanama, od boema današnjice. Vitova poezija na specifičan način prenosi iskru samoće i tuge, ali nagovještava i neprestanu borbu za životom – onakvim kakav on zaista jeste, jer se, nažalost, od sebe ne može pobjeći. Pronaći u književno-teorijskom smislu manu pjsenikovoj poeziji, znači tražiti klicu ružnog u svoj ljepoti svijeta. Poezija druma može biti samo saputnik čovjekove svakodnevice, dio našega života. Stoga je svako analiziranje njegove poezije bezuspješno, svaka pjesma je priča za sebe, svaki stih svijet u malom.
Nikad te nije dosta, dragi čovječe! Nikad nije dovoljno natopljena duša tvojih stihova.
[1] Vladislav Petković Dis, Crna krila
[2] Meša Selimović, Derviš i smrt, BOOK-MARSO, Beograd, 2006, str.261.
Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakom osim sebi
- ne daju mi
bolnice,
bolnice,
brezovici,
bežanijske kose,
kasindoli...
U poeziji Vita Nikolića sunce ne izlazi. Njegovi motivi pripadaju isključivo semantičkom polju mraka, jeseni i umiranja. Da je omiljeno pjesnikovo godišnje doba – jesen , potvrđuju mnogobrojne pjesme čiji je glavni motiv upravo opadanje lišća, tromost svega u prirodi, prazni drumovi, bez prijatelja, sa kafanom pod ruku. Gotovo da ne postoji pjesma u koju lirski subjekt nije unio motive jeseni: S jeseni, Noć.Novembar, Jesen daleko na drumu, I opet jesen, Jesenji katren, Septembar... Svako nadanje izdaje pjesnika, svaka prilika za sreću pada brzo u zaborav, a trenuci osmijeha duboko leže negdje nepomično. U njegovim pjesničkim ostvarenjima ne postoji klica sreće koja bi mogla uroditi plodom. Jer, poput Disa, svijet vidi kroz naočare crnog stakla, neprobojnog, a najljepši stihovi iz njegovog pjesničkog opusa proističu upravo iz osjećanja bola. Poput jeseni koja razdire dušu Vladislava Petkovića Disa, i duša Vita Nikolića prolazi kroz slične muke. U Disovoj poeziji slike jeseni su većinom slične slikama koje Nikolić vidi: Noć bez neba, noć jesenja: a kroz tamu ide, mili sumaglica, vlaga hladna, zemlja mokra i crni se k’o strast gladna.. (Dis- Jesen) ; Noć Novembar. Kiša vlaži, vlaži... Pomrčina zgusnuta do krika. U odžaku, ko da milost traži, vije vjetar bolom beskućnika. (Nikolić – Noć. Novembar).
Motiv drumovanja, kretanja i nestalnosti, još je jedan snažan pjesnički manir preko kojeg lirski subjekat želi prikazati svoj život kao stalno kretanje, bez cilja. Baš kao i Selimović, Nikolićeva zamisao čovjeka nije u pasivnosti, već u kretanju koje donosi radost: Čovek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost.[2] Lirski subjekat vapi za drumovanjima, i u njima pronalazi jedini izlaz, jedninu nadu koja bi mogla donijeti svijetlu misao:
Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako i zašto i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet. (Drumovanja)
Crne i pesimistične slike plove morima poezije Vita Nikolića. I, kao po nekom nepisanom pravilu, izbijaju u svakoj pjesmi, na specifičan način. Pjesnik ovakve slike vidi i oko sebe, ali i u sebi:
Zanoćila noć u meni,
motre na me crne straže,
lik nečiji skamenjeni
gleda u me preneražen. (Obezdrumljenost)
Ljubavna osjećanja su kod pjesnika uvijek pomiješana sa boemstvom i drumovanjem, ali se i tada osjeća jačina i moć ljudskog srca, koje ne prestaje da voli, uprkos svim kricima prirode:
Neka me ne bude kad budem prestao da
volim
jer tada od mene ne bi ostalo ništa
možda samo ugarak neki goli
od čitavog ovog velikog ognjišta. (Neka me ne bude)
Vito Nikolić se tokom života neprestano borio protiv bolesti i uvijek bio na granici između jave i sna, između bitisanja i smrti. Rezultat te borbe su njegove pjesme i lirski zapisi koje je ostavio iza sebe. U knjizi Maksima Vujačića Vitomir Vito Nikolić, bolovanja, drumovanja, lumpovanja, predstavljena su pjesnikova ostvarenja kao sublimat svega doživljenog i povezana sa realnim okolnostima. Iako je književnost dio fikcije, interesantne su okolnosti pod kojima su nastale neke od najljepših Vitovih pjesama.
Tragika čovjekovog života je dio njegovog bitisanja, dio njegovog puta koji mora preći. Poezija je, takođe kao dio života uzvišen čin: Ima li šta uzvišenije od u osnovi tragične čovjekove potrebe da se suprotstavi nerazumnim zakonima postojanja i svome svršetku. (Vitomir Vito Nikolić, Nikšićke novine, 20.mart 1981.)
Često se, pri pominjanju Vitove biografije, ističe i činjenica da je bio izuzetno nemirnog duha, da je često završavao u zatvoru i slično. Međutim, može li se pjesnikov privatni život iščitavati iz njegovih ostvarenja? Može li se, na ovaj ili onaj način spoznati tragika njegovog života u stihovima koje je napisao? Nemiran duh se tek može nazirati iz pjesama, ali ono što je upečatljivije je zapravo život koji je Vito vodio i način na koji je taj život reflektovao na poeziju. Motivi boemstva, drumovanja, kretanja, jeseni, samo su neki od motiva koje je inkorporirao u svoju poeziju i poklonio onima koji pjesme čitaju i razumiju.
Nikšićanin, boem, čovjek velikog srca, širokog duha, ostavio je iza sebe oko 35 pjesama, koje generacije prenose, čiji se stihovi i danas mogu čuti po kafanama, od boema današnjice. Vitova poezija na specifičan način prenosi iskru samoće i tuge, ali nagovještava i neprestanu borbu za životom – onakvim kakav on zaista jeste, jer se, nažalost, od sebe ne može pobjeći. Pronaći u književno-teorijskom smislu manu pjsenikovoj poeziji, znači tražiti klicu ružnog u svoj ljepoti svijeta. Poezija druma može biti samo saputnik čovjekove svakodnevice, dio našega života. Stoga je svako analiziranje njegove poezije bezuspješno, svaka pjesma je priča za sebe, svaki stih svijet u malom.
Nikad te nije dosta, dragi čovječe! Nikad nije dovoljno natopljena duša tvojih stihova.
[1] Vladislav Petković Dis, Crna krila
[2] Meša Selimović, Derviš i smrt, BOOK-MARSO, Beograd, 2006, str.261.
RSS Feed