Portret umjetnika u mladosti

Prije nego što riješite da budete vaspitač, sjetite se da i sami budete čovjek, da dajete primjer, na koji se treba ugledati.
​-Ruso

Svakodnevno se kroz (pre)višečasovan rad na vaspitanju i obrazovanju u osnovnoj školi susrijećem sa mnogobrojnim situacijama koje u meni bude posebne emocije. Sada i ovdje potrebno je probuditi se iz sna, učmalosti, svakodnevice koja postaje sve surovija, čamotinje koja nas obuzima i progovoriti o suštinskim problemima u našim školskim sistemima.
Kao intelektualac koji slobodno misli i ima slobodu izražavanja, iznijeću niz poražavajućih činjenica koje se ne dešavaju samo pojedincu, već čitavom društvu koje se bavi istim poslom kao ja. Postaviću samo dva pitanja na početku – Ko smo mi? Zašto ćutimo? 

​Na pitanje ko smo mi, idealna i ružičasta teorija odgovorila bi: metodičari, pedagozi, psiholozi, ljudi koji vole svoj posao i daju svoj maksimum kako bi djeca marljivo učila, radila i naučila da uče i da u svemu pronađu hiljadu i jedno zato, osposobila se za život u pravom smislu te riječi; ljudi koji uče djecu da misle svojom, a ne tuđom glavom; ljudi koji ne žele da djeca imaju idole, već da od sebe prave sopstveni idol sa skupinom najljepših njegovanih osobina; ljudi koji nasmijani dolaze na posao i u istom raspoloženju odlaze sa posla; oni koji su izvor znanja za učenika i njegovi najbliži saradnici; ljudi koji prate sva aktuelna dešavanja u svijetu u kojem dijete odrasta kako bi se mogli približiti duši jednog maloljetnika; ljudi koji osmišljavaju svakodnevno časove koji moraju (u skladu sa vijekom u kojem bitišemo) biti zanimljivi i poučni u isto vrijeme i koji bude interesovanje kod djeteta; ljudi koji održavaju pažnju tim malim, a opet velikim; ljudi koji prate ponašanje učenika i reaguju na njega; ljudi koji imaju odličnu saradnju sa roditeljima i zajedno sa njima usmjeravaju dijete, pomažu mu, skreću pažnju na promjene u ponašanju, spašavaju često dijete od negativnih uticaja okoline, prijatelja; ljudi koji mogu biti drugi roditelji u školi. Kada izađu sa posla, to su ljudi koji nasmijani dolaze svojim kućama i porodičnim gnijezdima, skuvaju obroke, uče sa svojom djecom ukoliko ih imaju, posvete se ljubavnim partnerima, odu na porodičnu večeru sa prijateljima, posjećuju bioskop, idu na predstave, koncerte, manifestacije, godišnjice, a zatim u toplini i harmoniji svog doma ponovo fokus postavljaju na školske obaveze i misle dobro učenicima sa kojima svakodnevno rade, sastavljaju sa uživanjem testove i pismene zadatke, a iste sa uživanjem pregledaju, sretni što mogu da utiču na obrazovanje mladih. Zatim, novi dan sviće. I sve krene ispočetka. Sljedeća stranica bajke se otvara, vaspitanje i obrazovanje dobijaju nova krila, a ta krila kreiraju, dopunjuju, nadomiještaju, krpe i iznova postavljaju nastavnici kao vodiči učenika kroz obrazovni i vaspitni sistem. Potkresati krila je krivično djelo za svakog čovjeka, a kamoli za nastavnika, koji ima ogromnu ulogu u razvoju djeteta, i sa tim se slažem u potpunosti.  Da ne zaboravimo, dodatna i dopunska nastava se organizuje takođe sa pozitivnim emocijama i stavom o takvim aktivnostima, kao i vannastavne aktivnosti, koje podrazumijevaju popodnevni dolazak u školu. A svakog prvog u mjesecu, ili kad god – nevažno je, jer mi smo altruisti koji vole svoj poziv, a ne materijalisti, odemo u obližnje prodavnice i potrošimo “ogroman” novac koji je „legao“ na naš račun. I tako 365 dana u godini, izuzmemo vikende kada je rad najintenzivniji, zimski raspust i naravno, ljetnji, zbog kojeg su mnoge profesije veoma zavidne, jer odmora za druge, kako kažu, nema, samo za prosvjetu. 

​A sada, probudimo se iz ovog sna. Ne morate da nam zavidite. Realnost je sljedeća: mi smo ljudi koji pored porodičnih obaveza, problema, jednom riječju – života, dolazimo na posao a tamo nas dočekaju djeca sa manjkom kućnog odgoja i često delikventna djeca koja nam na samom početku dana uspijevaju srušiti iluziju o prethodnom snu iz kojeg smo se probudili. U 7 ujutru kreće radni dan za one koji se ponašaju u skladu sa zakonom i dolaze da održe dopunsku nastavu. Kada djeca upotrijebe vulgarni rječnik na našim časovima, mi mirno, postižući nirvanu treba da psihološki utičemo na djetetov rječnik a samim tim i njegovo vaspitanje. Idemo dalje. Kolega nije kaznio učenika kao razredni starješina zato što me je uvrijedio, više puta, iako maloljetnički, ali svjesno, jer je mama od mamine strine po liniji prababe koja je radila u istoj školi ipak prosvjetni radnik, i ne bi bilo lijepo da koleginici koja više i nije među živima napravimo takav problem da se kazni dijete a preci su bili učitelji. Pravda? Gdje nestade? Isto tako, roditelji se mogu slobodno kretati po školi, obučeni veoma neprikladno vaspitno-obrazovnoj ustanovi, obraćati se nastavnicima prema sopstvenim nahođenjima, čekati ispred njihovim učionica i usput, kao da to nije njihov posao, prisluškivati kako se drži čas. Dalje, van informativnih časova dolaziti i vršiti mobing nad zaposlenima u školi, sugerišući koja ocjena bi najviše zadovoljila glad i žeđ ambicioznog i nerealnog roditelja. Kada se takav radni dan završi, počinje novi ciklus. Dolazak kući, spremanje časova, papirologija, uvijek biti u toku sa aktuelnim temama kako ne bi bili aut i ispali iz zgloba, iako znate da je društvo odavno iskočilo iz zgloba i da radite samo ispravne stvari i časno obavljate svoj posao. Pregledanje pismenih, testova, Dnevnika čitanja, Radnih svesaka, školskih svesaka, nastavnih listića, grupnih radova, domaćih zadataka. Prenatrpan predmetni program, uvijek kaskate za nekim ili nečim, ali, to je najmanji problem. Lični planovi profesionalnog razvoja, seminari, dodatna papirologija, elektronski dnevnik, razredno starješinstvo, roditelji koji po slobodi zovu za vrijeme slobodnog nastavnikovog vremena posvećenog, zamislite, samo njemu i njegovom životu. Pred tromesječje padne po koja uvreda učenika, roditelja, čak i kolege, a pred polugodište ili kraj godine kreće pravi pakao kao iz Danteove Božanstvene komedije. Čekaju nas Luciferi na ulici, na pijaci, u kafiću, ispred učionica, u učionici, telefoni se užare... jer, treba preći odličnim, vrlodobrim, a kriterijumi su visoki, kažu, a podsjetimo se, u pitanju je osnovno obrazovanje. Moji svakodnevni pokliči i ispisivanje devize kojom sam se kroz život vodila – “Znanje a ne ocjena” ostaju u sjenci usijane atmosfere pred zaključivanje ocjena.  I tako se nižu uvrede, pridjevi, atributi, epiteti, na račun našeg rada, odnosa prema učenicima, a srce puca... jer zna da je ispravno, zna da voli, da ne mrzi, da ne gaji negativne emocije ni prema kome, da je čisto i da je sa ljubavlju živi i pliva u moru postojanja. Nerazumijevanje, netolerancija, frustracije, bolesne ambicije, nezaštićenost na poslu, verbalna i neverbalna komunikacija zasnovana na uvredama i doskočicama ironičnog tona. A želite samo da obavljate svoj posao sa velikim žarom, dušu da iscijedite, da se predate, budete kreativni, maštoviti, da gori Prometejeva vatra na dlanovima. Osvrnete se oko sebe, nehumani uslovi za rad, ovamo protočilo, ovamo će protočiti, nema tonera, nema papira, internet malo slabiji, projektor samo jedan. Stolicu na kojoj sjedite za katedrom ste zaplijenili iz zbornice uz podršku koleginice koja je odsječno presjekla vaše predomišljanje: „Ma uzmi, pa moraš na nečemu sjedati!“. Praviš ni od čega nešto, daješ magiju, i stvaraš magiju, daješ ljubav, i ne očekuješ da se vrati, samo da se dalje umnožava, ali se to često ne desi. Pružaš ruku, pojede je do lakta ili bijesni roditelj ili nemarni kolega na poslu kojeg ne zanimaš kao ljudsko biće, jer si rob, čiji, još nisi utvrdio. 

---

Misleći da će samo dva pitanja na početku teksta biti dovoljna, odustajem od toga. Nameću se nova. Da li imamo dostojanstvo? Da li škole sprečavaju vršnjačko nasilje (obratimo pažnju na SPRIJEČITI) a ne kazniti, kada je već neko nastradao? Da li svaka škola ima domara/obezbjeđenje/redara koji bi pratio dešavanja i sprečavao incidente? Škole su ušle u inkluzivno obrazovanje a sve su češći napadi na djecu sa posebnim obrazovnim potrebama. Gdje su zaštitari? Ko štiti nastavnike od napada učenika, verbalnih i fizičkih? U okruženju ih je sve više, ali i kod nas, samo što nas je strah da govorimo o njima. Da li smo loši ljudi ako otvoreno govorimo o nepravdi, problemima i ako ne ćutimo i ne zabijemo nojevski glavu u pijesak? Ko kritikuje ako ne intelektulci? Ko govori ispravno i iskreno ako ne intelektulaci? Zašto mislimo da nam ne pripada častan i pošten život, okupan srećom i pozitivnim dešavanjima? Zašto nam je svaka druga rečenica : „Ma, pusti“? Zašto je djeci data tolika sloboda? Da li ih manje volimo ako mislimo da im je previše dopušteno? Naravno da ne! Štaviše, volimo ih tek tada istinski jer brinemo o njima, kakvi će ljudi sutra postati! Da li smo mi odrastali u lošem sistemu ako smo njegovali poštovanje prema starijima, ljudskost i čovječnost? Zašto ne koristimo boje, ne oslikamo zidove škola i naših duša? Zašto ne promovišemo dobro, plemenito, ispravno, nego se stapamo sa kolotečinom života koja se temelji na pogrešnim i iskrivljenim vrijednostima, prepuna banalnosti, kiča, površnosti, primitivizma? Ko je u svemu ovome u pravu, a ko nepopravljivo griješi?
Dodaću dio teksta autora Filipa Davida, da ne budem samac usred svemira, kao u Matoševoj pjesmi. Sve ono što danas čovek može poželeti u ovoj nesretnoj zemlji koja je naša domovina: miran život oslobođen straha, bavljenje profesijom, poštovanje tuđih uverenja, drugačijih kultura, sve to deluje kao neostvarljiva utopija. Naše prilike su, na žalost, postale takve da su krajnosti i ekstremizmi ušli u sve tokove života i razorili ih a, umesto razorenih morala i prava, uspostavili principe vendete, društvene okrutnosti, nejednakosti, nasilja.

Ovo nije poziv na bunt, linč, ovaj tekst je nastao iz dva razloga. Prvi razlog je želja da se zahvalimo svim divnim ljudima, i djeci i roditeljima koji razumiju, poštuju, vole, znaju da griješe pa ispravljaju, koji grade mostove tolerancije i podrške, koji mogu i hoće da se spajaju, a ne razjedinjavaju. Drugi razlog je poziv na razmišljanje. Oba razloga su sasvim ljudska, pozitivna, ohrabrujuća, jer dok god ima intelektualaca, ima i nade. Iako svijet preplavljuju površnost, mediokriteti, filozofija palanke, banalnost, nehumanost, zla misao i zao jezik koji je prati, nada je ono što ostaje i ona nam je, pored ljubavi, osnovno oružje.
​
Na čemu se zasniva vaša sreća?