Filip David, tadašnji najmlađi član jugoslovenskog kruga izuzetnih pisaca postmodernističkog duha, prijatelj Danila Kiša, Borislava Pekića i Mirka Kovača, svojim novim romanom Kuća sećanja i zaborava pokreće iznova pitanje o stradanju Jevreja i njihovoj tragičnoj predodređenosti. Kroz korice romana provejava njegovo Vjerujem da književnost može promijeniti društvo, odstraniti banalnosti i lošu literaturu koja je posljednjih godina na književnoj sceni sve dominantnija.
Pažljivo izabrani citati koji funkcionišu kao moto romana, kao ulazak u kapiju gdje će se odigrati sjećanje i vraćanje na prošlost kroz različite sudbine pojedinaca – već na samom početku sugerišu postojanje nečega što je razarajuće, postojanje zla. I konačno, bivajući svako ili bilo ko, on će nam se ukazivati kao da nije Niko posebno. A ovo nas vodi njegovoj prvoj podvali, to jest sumnji u samo njegovo postojanje. (Deni de Ružmon, U zagrljaju Đavola). Kroz temu koja je usmjerena ka strašnim progonima, mučenjima i ubistvima Jevreja, David pokušava da odgonetne sudbinu i porijeklo zla. Odakle potiče zlo, zašto se ono javlja, u kom obliku i čiju masku nosi. Kroz prostore tajanstvenog, mističnog, katkad nerealnog, a zatim realnog i dokučivog, pisac nas sprovodi kroz lavirinte u koje ulazimo čitajući njegov roman, za koji je dobio NIN-ovu nagradu za književnost, za 2014. godinu.
Pažljivo izabrani citati koji funkcionišu kao moto romana, kao ulazak u kapiju gdje će se odigrati sjećanje i vraćanje na prošlost kroz različite sudbine pojedinaca – već na samom početku sugerišu postojanje nečega što je razarajuće, postojanje zla. I konačno, bivajući svako ili bilo ko, on će nam se ukazivati kao da nije Niko posebno. A ovo nas vodi njegovoj prvoj podvali, to jest sumnji u samo njegovo postojanje. (Deni de Ružmon, U zagrljaju Đavola). Kroz temu koja je usmjerena ka strašnim progonima, mučenjima i ubistvima Jevreja, David pokušava da odgonetne sudbinu i porijeklo zla. Odakle potiče zlo, zašto se ono javlja, u kom obliku i čiju masku nosi. Kroz prostore tajanstvenog, mističnog, katkad nerealnog, a zatim realnog i dokučivog, pisac nas sprovodi kroz lavirinte u koje ulazimo čitajući njegov roman, za koji je dobio NIN-ovu nagradu za književnost, za 2014. godinu.
Od realnih događaja vezanih za život i predodređenu tragičnu istoriju Židova, pa do iracionalnog i nadrealnog, provlače se individualne tragedije porodica koje su imale samo jednu nesreću – bile su druge narodnosti. Podijeljenost romana na nekoliko glava sa poetičnim, kratkim naslovima ili pak samo naslovima tipa: prvo poglavlje, drugo poglavlje… nosi u sebi fragmentarnost priče i spajanje raznovrsnih likova, koji se slivaju u jednu priču sa izraženom poentom. Prelazak sa pripovijedanja u III licu u ich-form subjektivizuje samu srž ispovijesti, posebno kada je riječ o dijelovima gdje Albert Vajs priča svoju životnu dramu, ispisujući stranice dnevnika, kao najintimnije forme zadiranja u sebe samog. Dok pišemo dnevnik, mi iznova proživljavamo dio života koji je u njemu. Iznova događaji, iznova ljudi, sjećanje se protivi zaboravu. I sve nanovo boli. Kao prvi put. Simbolično zatvaranje očiju, koje Albertov otac predlaže svom sinu u trenucima muke i tuge, na početku romana, pretvara se u epilog, koji je naslovljen: Skriveni poredak. Znajući da život koji slijedi sve manje postaje ljudski, jer odlaze u logor gdje ih čeka smrt, kao jedinu mogućnost da prežive njihova djeca, Albertovi roditelji iz voza u pokretu izbacuju dva sina, Alberta i Elijaha. Da bi sudbina bila još strašnija, Albert nikada više nije vidio svog mlađeg brata, za kojeg je trebalo da se brine nakon života "iz pepela", kojeg su trebali da nastave. Priče koje slijede, još su bolnije: Johan Kraft, u zimu, 1942. nalazi Alberta promrzlog i odvodi ga kući. Njegova žena i on su izgubili dječaka Hansa, tako što se on udavio u rijeci. Nesretne okolnosti koje su remetile harmoniju svijeta i pokazivale jasno da dobro baš uvijek ne pobjeđuje, pripovjedač objašnjava navođenjem primjera: Njegova majka molila je da mu se pomogne. Ne znam kako je uspela dag a izbaci iz voza. Takve stvari su se događale. Majke su se dovijale na različite načine kako bi spasle svoju decu. Bilo je slučaja da su u prolazi decu bacale sa mosta u reku. Ili skrivale u jendeke pored puta. Takva su deca nalažena živa ili mrtva, a ako su preživela ukrcavana su u sljedeću kompoziciju koja je išla, kako se šaputalo, daleko na sever, u poljske logore.
Još mnogo priča koje su ispripovijedane u romanu Kuća sećanja i zaborava vrijedne su i kao ispovijesti, i kao podsjetnik da nije samo progon Jevreja tema ovog remek-djela. U ovom ostvarenju Filipa Davida prepliću se svjetovi realnog i imaginarnog, nadrealističkog i objašnjivog, snova i surove jave; psihologija, antropologija, egzistencijalna pitanja, mistika i jevrejska kultura. Izuzetno složen roman progovara jezikom dobra, pokušavajući na sve načine da otkrije zašto ZLO mora da postoji, u kojim oblicima se javlja, da li je ljudsko ili prirodno, i koje je gore. Jedno je sigurno – ono postoji i razarajuće je, ali i samo sebe razara. Postmodernistički diskurs se takođe ogleda u ubacivanju novinskih članaka u roman, kao i u formama pisama i dnevnika. Na granici stvarnosti i fikcije (iako je književno djelo uvijek plod fikcije i mašte, a njegov samostalni život počinje onda kada ga pisac izda), simbol zatvorenih očiju koje uokviruju roman, sigerišu na postojanje prelaza iz jednog svijeta u drugi, iz somnabuličnih stanja i stanja podsvijesti ili budnosti, na bijeg od neizdržljivog. Ono što je tragično i naizgled nerješivo je što su oba svijeta, bilo kada, bilo gdje, tegobna i mračna, za Jevreje. U stvarnosti je prošlost i sjećanje na žrtve, holokaust i masovna stradanja, u imaginaciji su strahoviti košmari. Djelo poslednjom rečenicom sugeriše nedovršenost, mogućnost da čitaoci naslute dalji tok priče onog trenutka kada Albert Vajs u vozu otvara oči.
Iako je zlo tema koja zaokuplja Filipa Davida, u postmodernističkoj poetici u kojoj stvara, gdje se prepliću žanrovi i stilovi, dokumentarnost i postojanje više životnih priča, kao i gdje se osjeća upliv pređašnjih epoha, pisac daje utjehu da svi možemo izgraditi sopstvene svjetove u kojima ćemo postići ono što je neophodno za sreću – nadvladati zlo i suprotstaviti mu se dobrim! U NAMA SAMIMA, A I IZVAN NAS, POSTOJI JOŠ MNOGO SVETOVA U KOJIMA NAS NAŠI PROGONITELJI, LJUDI ILI ZLODUSI, NE MOGU PRONAĆI.
Kako se osjeća profesor muzike Miša Volf u trenutku kada saznaje za svoje prave roditelje, u sedamdesetim godinama? Kako glasi priča iz Dvanaestog poglavlja, najemotivnija i najtegobnija, jer pripovijeda o djetetu nasilja? Pročitajte roman i otkrijte. NIN-ova nagrada je otišla u prave ruke, a sada knjiga nastavlja da živi sopstvenim životom, i postaje bliska dušama svojih čitalaca, kako i napominje sam pisac, prilikom dodjele nagrade.
Još mnogo priča koje su ispripovijedane u romanu Kuća sećanja i zaborava vrijedne su i kao ispovijesti, i kao podsjetnik da nije samo progon Jevreja tema ovog remek-djela. U ovom ostvarenju Filipa Davida prepliću se svjetovi realnog i imaginarnog, nadrealističkog i objašnjivog, snova i surove jave; psihologija, antropologija, egzistencijalna pitanja, mistika i jevrejska kultura. Izuzetno složen roman progovara jezikom dobra, pokušavajući na sve načine da otkrije zašto ZLO mora da postoji, u kojim oblicima se javlja, da li je ljudsko ili prirodno, i koje je gore. Jedno je sigurno – ono postoji i razarajuće je, ali i samo sebe razara. Postmodernistički diskurs se takođe ogleda u ubacivanju novinskih članaka u roman, kao i u formama pisama i dnevnika. Na granici stvarnosti i fikcije (iako je književno djelo uvijek plod fikcije i mašte, a njegov samostalni život počinje onda kada ga pisac izda), simbol zatvorenih očiju koje uokviruju roman, sigerišu na postojanje prelaza iz jednog svijeta u drugi, iz somnabuličnih stanja i stanja podsvijesti ili budnosti, na bijeg od neizdržljivog. Ono što je tragično i naizgled nerješivo je što su oba svijeta, bilo kada, bilo gdje, tegobna i mračna, za Jevreje. U stvarnosti je prošlost i sjećanje na žrtve, holokaust i masovna stradanja, u imaginaciji su strahoviti košmari. Djelo poslednjom rečenicom sugeriše nedovršenost, mogućnost da čitaoci naslute dalji tok priče onog trenutka kada Albert Vajs u vozu otvara oči.
Iako je zlo tema koja zaokuplja Filipa Davida, u postmodernističkoj poetici u kojoj stvara, gdje se prepliću žanrovi i stilovi, dokumentarnost i postojanje više životnih priča, kao i gdje se osjeća upliv pređašnjih epoha, pisac daje utjehu da svi možemo izgraditi sopstvene svjetove u kojima ćemo postići ono što je neophodno za sreću – nadvladati zlo i suprotstaviti mu se dobrim! U NAMA SAMIMA, A I IZVAN NAS, POSTOJI JOŠ MNOGO SVETOVA U KOJIMA NAS NAŠI PROGONITELJI, LJUDI ILI ZLODUSI, NE MOGU PRONAĆI.
Kako se osjeća profesor muzike Miša Volf u trenutku kada saznaje za svoje prave roditelje, u sedamdesetim godinama? Kako glasi priča iz Dvanaestog poglavlja, najemotivnija i najtegobnija, jer pripovijeda o djetetu nasilja? Pročitajte roman i otkrijte. NIN-ova nagrada je otišla u prave ruke, a sada knjiga nastavlja da živi sopstvenim životom, i postaje bliska dušama svojih čitalaca, kako i napominje sam pisac, prilikom dodjele nagrade.
 |  |
 |  |
RSS Feed