Galerija ljetnjikovca Buća, oktobarske tople večeri, mirisala je na domaće kolače, nesvakidašnju tortu, i bila preplavljena osmijesima čitalaca koji su svojim prisustvom uveličali jednu mrvu drukču promociju knjige. Moderatorka večeri, Maja Grgurović, pozdravila je prisutne u Tivtu na sljedeći način: Dobro veče u ime CKZ Tivat, autorke Marije Jevtić, i mene, Maje Grgurović. Vaše prisustvo večeras i vaša lica čine ovu salu malom svjetlosnom kutijom već prepunom pozitivne energije i mrvu drukčom od ostalih. Ovaj svijet je poput planine; kako joj se obratiš, tako odjekuje. Ako kažeš nešto dobro, odjeknuće dobra riječ. Neka odlomak Ko zna iz Marijine knjige odjekne kao dobar početak razgovora o njenom stvaralaštvu.
Autorkino čitanje odlomka iz njene knjige popraćeno je aplauzom, jer, svako spontano reagovanje na umjetnost postaje dio neponovljivog trenutka u kojem uživamo. U razgovoru između medijatorke i autorke otkrivale su se tajne stvaranja ove knjige, pokrenulo se pitanje hibridnosti žanra, što je uočljivo već u samoj kompoziciji. Da li je knjiga lirski, poetski roman, ispovjedni roman, autobiografija ili pak zbirka isječaka iz svakodnevice - autorka je pokušala objasniti čitaocima. Pitanja medijatorke odnosila su se i na vrijeme koje obuhvata unutrašnjost knjige (Pišemo da bismo se uvjerili koliko doista možemo vidjeti unatrag), kao i na podsjećanje Kišovih riječi da je biografija autora jedna vrsta metafizičkog palimpsesta jer su u njoj sadržane slutnje, stvaralačke krize i zapravo - jedan cio život kojeg se ne možemo odreći, pišući o sebi i drugima. Ono što je posebno uočljivo u knjizi Mrvu drukče je asocijativni princip građenja djela, što jasno ukazuje na mogućnost simbolističkog iščitavanja teksta, stoga je profesorica Jevtić ukazala na lična značenja jabuke i oraha u njenoj knjizi. Kako je svako umjetničko djelo proizašlo iz bola, medijatorka je citirajući Ljudmilu Ulicku (Odjednom otkriješ da si razbijen na hiljadu komada) pokrenula priču o bolu, patnji, izlivanju života iz korita, dok je autorica odgovarajući na ovo pitanje otkrila i kako je uspjela sačuvati svoju dušu u moru besmisla.
S obzirom na to da je knjiga nastala u postmodernističkom duhu, prof. Jetvić je prisutnima na promociji govorila o citatnosti, intertekstualnosti i kako se muzikom poznatih riječi, književnom tradicijom i iskustvom literature uspjela sačuvati od sebe i drugih, onda kada je bol bio sveprisutan. Na medijatorkino pitanje o objašnjenu nekih pojmova poput Sreća, Ljubav, Postojanost i Vjera, autorka je odgovarala sa osmijehom i na duhovit način, povezujući sve pomenute univerzalne pojmove, naglašavajući da čovjek ukoliko ima ljubav, vjeruje i bila postojan, mora biti i sretan.
Poseban segment večeri pripao je priči o organizaciji S.O.V.E, s obzirom na to da je Marija autorka blogova, i aktivistkinja ove male maštovite i kreativne grupe. Sove su za nju bile ispružena ruka u trenucima kada dušu preplavi osjećanje tuge i nemoći pred naletom sudbine...
Na kraju promocije, autorka je pročitala dio iz knjige pod naslovom Orah II, a medijatorka se uz misao Mike Antića oprostila od posjetilaca promocije, do nekog sljedećeg promovisanja lijepe književnosti, uz napomenu da knjiga Mrvu drukče ipak u svojoj osnovi nema bol, već NADU I TRAŽENJE SREĆE: Usuditi se stvarati, to znači biti pretesterisan samim sobom od sebe. Koliko puta sam život ostavio na leđima, zadihan, ukraj puta. Sve me može zadržati, sve me može saplesti, jedino ne mogu ja, jer sam ja sam svojina svog sna, a ne svojina svoje jave.
Citati iz knjige Mrvu drukče:
- Pišem ove redove da bih samu sebe ubijedila da ovo treba da se štampa. A treba, jer sam prije tri godine odlučila da sačuvam poruke na mobilnom telefonu. Druge sam brisala, te ostavljala. Osjećala sam ko će biti pobjednik, i nisam mogla da dozvolim da bude: bio, bilo i prošlo. Pisala sam o teškim trenucima, ne i najtežima. Koga je život osposobio da ovo bolje razumije, shvatiće. Bolest je sveprisutna. Kad nas zatekne, a uvijek zatekne, osjećamo da smo drugačiji. To je jedan od njenih argumenata. Ponizi nas kao samostalne i jake ljude. Od početka, svi govore: budite pozitivni. U pojedinim trenucima, to je esktremno teško. Kad sam se, jednom ranije, srela sa bolom, osjetila sam šok: čovjek je otišao, a svanuo je dan, ptičice su cvrkutale, automobili trubili. Mislila sam... Čovjek se nikada ne navikne na bol. Samo smo rezignirani, jer nikako da nas ostavi na miru. S druge strane, ta rezignacija, valjda, čini da se, recimo, zainatimo, i naučimo da prihvatamo i odašiljemo ono što je drugačije. Život. Puno ćutimo. To jest, prazno ćutimo. Plašimo se da pričamo da neko ne bi (ispotiha naravno) komentarisao da smo drugačiji.
- A iznutra...šušti neki zvuk.
- Kako se lijepo kaže: Koji smo mi bravi? Ma šta bravi. Teleća glava služi da se jede a čovjekova glava... ne služi ni za šta, kaže klinac u Olovka piše srcem.
- A onda, poslije (ne)izvjesnog vremena, kad se vrijeme ispegla, kad ponovo pomislimo da je linearno i kontrolisano, kad počnemo da vjerujemo da smo kao nešto moćni i mogućni...
- Nisu stvari nebitne. U njima je pamćenje. Ne voljno, već napabirčeno tokom vremena. I upotrebe.
- Svi smo mi zidari vremena. Dan po dan, poruka za porukom, do oblaka. Kula vavilonska?
- Ne daj se, jer i bol svjedoči da smo živi. Mislim da je čovječanstvo izašlo iz faze kad je bilo dovoljno odraslo i dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati. Zaboravili smo osnovne fabule. Bio jednom jedan car i imao tri sina. Porodica. Ti si rekao da iz dvora ponesem ono što mi je najdraže. Ljubav. Najmlađa kćer mu je rekla da joj donese samo jednu ružu. Skromnost. I Bog stvori zemlju. Vjera. I čovjeka stvori. Opet porodica.
- Naše su ljubavi bile duboke i trajne, jes da su neuzvraćene, ali važno je da su duboke.
- Ima negdje u nama snage, možda ne u vreloj krvi, možda ne u snažnim mišicama, možda ne u iskričavom duhu. Možda je u nekom banalizovanom dijelu našeg tijela. A odakle nam samo snaga, ili hrabrost, da banalizujemo bilo koji dio sebe.
- Zaćutala sam. Dan danas me sramota od sopstvenog sebičluka. Jer u tome je suština: možda ga boli kuk, možda mu je neko bolestan, možda je nekoga strefila alergija, a možda ga je samo usporila vrućina. Nešto jeste. A ja, bez obzira na čavrljanje, nisam mislila na probleme van ovih kola.
- NARAVNO DA ĆEŠ DA SE RADUJEŠ. UVIJEK PRVO KA RADOSTI.
- Kad toneš, vuče te sila ka dnu. Duboko sam, mogu i dublje. Toneš sve više. Onda iznad tebe zamlatara neka ruka, tražeći tvoju kosu, ili nos, i povuče te. Uhvatiš se za tu ruku i isplivaš.
- Onda smo se zagrlili, smrznuta djeva i ozvjezdani čovjek mog života.
- Moj je muž umro sa četrdeset devet godina i mjesec manje jedan dan. Na Đurđevdan. (Kako umro? Nije umro? Da mu, mama, damo vještačko disanje! Jedan dva tri četiri pet... huuuu, jedan dva tri četiri pet... huuu. Ništa. - A možda stvarno nije umro, pa će sad jer ja ne znam... jedandvatričetiripet... huuu... Kroz mir oko njega vraća mi se samoj sopstveni dah.) Nema odraza u oku. Ni ptice u granju skrite. Ovo je za njega.
 |  |
 |  |
  |  |
 |   |
RSS Feed