Kada smo se prvi put srele, na jednoj književnoj večeri, osjetile smo da nas spajaju ista energija, isti duh, ista interesovanja. Od samog početka se postavila majčinski prema meni, i ne laskam, zaista, ali zaslužuje da večeras bude nježno i otmeno predstavljena, baš onako kakva je i ona sama.
Pročitaću svoja zapažanja i emocije koje su me obuzimale kada sam prvi put u rukama držala njenu knjigu U sjenci života, ne zato što ne bih znala govoriti usmeno, tečno i pitko o njenom stvaralaštvu, već zato što ne bih željela da izostavim nijednu jedinu riječ, nijedan stih, nijednu emociju koja je u vezi sa njenom knjigom.
Skromno je ušla u svijet poezije, neki bi možda rekli i ne zapaženo, ali ovaj podatak će dokazati da je Milenina poezija zaista vrijedna. Naime, na konkursu koje je objavilo Udruženje književnika „Branko Miljković” iz Niša 2010. godine Milena Kraljević Kramberger prijavila se pod šifrom i među 387 pjesnika iz dvadesetak država, stručni žiri je njene pjesme odabrao za objavljivanje u Zborniku „Između dva sveta”. Na konkursu je dobila treću nagradu, Povelju „Brankovo pismo” i statuu „Čegar”.
Pročitaću svoja zapažanja i emocije koje su me obuzimale kada sam prvi put u rukama držala njenu knjigu U sjenci života, ne zato što ne bih znala govoriti usmeno, tečno i pitko o njenom stvaralaštvu, već zato što ne bih željela da izostavim nijednu jedinu riječ, nijedan stih, nijednu emociju koja je u vezi sa njenom knjigom.
Skromno je ušla u svijet poezije, neki bi možda rekli i ne zapaženo, ali ovaj podatak će dokazati da je Milenina poezija zaista vrijedna. Naime, na konkursu koje je objavilo Udruženje književnika „Branko Miljković” iz Niša 2010. godine Milena Kraljević Kramberger prijavila se pod šifrom i među 387 pjesnika iz dvadesetak država, stručni žiri je njene pjesme odabrao za objavljivanje u Zborniku „Između dva sveta”. Na konkursu je dobila treću nagradu, Povelju „Brankovo pismo” i statuu „Čegar”.
Učestvovala je na sedmim Međunarodnim susretima „Miljkovićeve večeri poezije” kao jedina predstavnica iz Crne Gore. Iako sam mišljenja da nagrade i priznanja nisu dokazi za uspjelu poeziju, već čista emocija čitalaca, važno je napomenuti da je predstavnica iz Crne Gore na tim književnim susretima bila naša pjesnikinja.
Kao ključ koji otvara vrata poetskom svijetu, tako i Milenini stihovi, poput Ujevićevih otvaraju prostor njene knjige. Ujević će, u svojoj pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru zapisati: Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni, gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom, a Milena će napisati: Vjerujem da ćeš i ti, negdje u ovim mojim redovima pronaći sebe… O Mileninoj poeziji moramo govoriti kao da je naša, jer, prava i vrijedna poezija je svačija poezija. Svi smo u njoj, pronalazimo se, putujemo stihovima, živimo životima i znamo da, iako nije naš, sličan je, takav je, ljudski je.
U zavežljaju uspomena, kako je to lijepo zapazio književnik, gospodin Majo Danilović, skrila se duša pjesnikinje. Kada zapisuje : Neću više stihove tuge, želim stihove druge osjećamo otpor prema tuzi koja zaokuplja i misli i srce, i želju da se krene sa osmijehom i da taj osmijeh bude jedini jezik koji razumije. A onaj žuti kišobran, iz istoimene pjesme je i spas i sudba i zla kob, ali je i znak, da će uvijek pod njim biti zaštićena, kao oličenje ženske nježnosti, finoće, čistote i nevinosti.
Motiv čežnje za zavičajem odlika je Milenine i poezije i proze, sjeta za izgubljenim i prohujalim vremenom, vremenom koje se razlikovalo od današnjeg, danas je vučije, a nekada je bilo ljudskije… Njen Kumbor, Herceg Novi, bistra voda, miris mora, čašica roditeljskog zagrljaja – sve to nosi Milena u svom zavežljaju uspomena, u toj sjenci života. Sve što vidim, dotaknem – sjećanje je. Milena je u sjećanju pronašla utjehu ovozemaljskog života, prepoznala značaj prošlosti, ali hrabro koračajući naprijed. Sjećanja na djetinjstvo je održavaju, oplemenjuju… Zrelina i vrelina današnjeg života joj osvijetljava životni put. Djetinjstvo je u Mileninim pjesmama bezbrižnost kojoj svi težimo, i kojoj se svi rado vraćamo, ali nje više nema, nestala je pred lavinom života, odvaja se, i postaje rado viđen gost u sjećanjima…Milena je ta sjećanja pretočila u stihove i prozu i tako učinila da i mi, čitaoci, postajemo dio njenog života, ali, ogledajući se u njenim stihovima, osjetimo i prizvuk naše sudbine. Lijepa životna deviza koju nam pjesnikinja poručuje u proznom tekstu Ispod lipe je: USPORI MALO, DRAGI ČITAOČE, PRIMIJETI ŽIVOT, USAMLJENA KLUPA ISPOD LIPE, PORED NEKE FONTANE, ČEKA I NAS. I kada bi znali da živimo, primjećujem da je to Milenina poruka, da usporimo i zavirimo u nas same, ali i u svijet oko nas, možda bi svakodnevica izgledala raznobojnije. Čak i Milenina proza ima prizvuk poezije, njene se rečenice rimuju sa životom, kao i u njenim pjesmama… melodičnost i ritmičnost se osjećaju, i snažno djeluju na čitaoca, pa možemo reći da je poetiziranje proznih vrsta veoma prijemčivo i zanimljivo za čitaoce.
Posebnu ulogu u životu Milene Kraljević Kremberger imaju Snežana, Marinela i Katarina, ovom prilikom ih pozdravljamo, a stihovima je oplemenila ulogu tetke u pjesmi MOSTOVI. Pjesnikinja spaja, a ne razdvaja, ona povezuje, gradi mostove, a jedino sredstvo povezivanja je srce. I u Bibliji je zapisano: KAKO JE U VODI LICE PREMA LICU, TAKO JE SRCE ČOVJEČJE PREMA ČOVJEKU.
Pjesnikinja ima sposobnost da čitaoca uvuče, skromno i suptilno u pjesmu, tako da čitalac ima utisak da je dio poetskog života i njenog toka misli i njenih osjećanja.
U nekom novom vremenu, nekoj novoj priči, daleko od svog zavičaja, ali još uvijek blizu mora, među pjacama i pjacetama Kotora, Milena korača OD LJUBAVI OPIJENA, baš kao u njenoj pjesmi, a motiv LJUBAVI za kojom žudi, provlači se kroz većinu njenih pjesničkih ostvarenja.
Kada bih trebala da opišem Mileninu poeziju samo riječima ili asocijacijama, izvučenim iz konteksta poezije, nabrojila bih: MORE, ZAVIČAJ, MOSTOVI, LJUBAV, BOL, ČEŽNJA, NOSTALGIJA, DJETINJSTVO, OSMIJEH, NADA, PRIMORSKI PEJZAŽ. Sve ove riječi slile su se u njenu poeziju, a pjesnikinja ih je uklapala u, ponekad slobodan stih, a ponekad rimovani. Bilo da su katreni, kvintine ili astrofične pjesme, u njima se čuje zvuk talasa, miris djetinjstva, lipe, vide se boje neba i mora, osluškuju se misli njene.
Plašim se da bih, ako se još raspričam, prenijela previše utisaka, i onda ne bih ostavila prostora vama koji ćete tek pročitati knjigu, da sami prosudite o njenom kvalitetu. Sada bih zamolila moju Nađu, da me uz zvuke gitare isprati, a pročitaću odlomak iz jednog proznog teksta, Ispod lipe, i pjesmu Hridi života.
Kao ključ koji otvara vrata poetskom svijetu, tako i Milenini stihovi, poput Ujevićevih otvaraju prostor njene knjige. Ujević će, u svojoj pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru zapisati: Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni, gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom, a Milena će napisati: Vjerujem da ćeš i ti, negdje u ovim mojim redovima pronaći sebe… O Mileninoj poeziji moramo govoriti kao da je naša, jer, prava i vrijedna poezija je svačija poezija. Svi smo u njoj, pronalazimo se, putujemo stihovima, živimo životima i znamo da, iako nije naš, sličan je, takav je, ljudski je.
U zavežljaju uspomena, kako je to lijepo zapazio književnik, gospodin Majo Danilović, skrila se duša pjesnikinje. Kada zapisuje : Neću više stihove tuge, želim stihove druge osjećamo otpor prema tuzi koja zaokuplja i misli i srce, i želju da se krene sa osmijehom i da taj osmijeh bude jedini jezik koji razumije. A onaj žuti kišobran, iz istoimene pjesme je i spas i sudba i zla kob, ali je i znak, da će uvijek pod njim biti zaštićena, kao oličenje ženske nježnosti, finoće, čistote i nevinosti.
Motiv čežnje za zavičajem odlika je Milenine i poezije i proze, sjeta za izgubljenim i prohujalim vremenom, vremenom koje se razlikovalo od današnjeg, danas je vučije, a nekada je bilo ljudskije… Njen Kumbor, Herceg Novi, bistra voda, miris mora, čašica roditeljskog zagrljaja – sve to nosi Milena u svom zavežljaju uspomena, u toj sjenci života. Sve što vidim, dotaknem – sjećanje je. Milena je u sjećanju pronašla utjehu ovozemaljskog života, prepoznala značaj prošlosti, ali hrabro koračajući naprijed. Sjećanja na djetinjstvo je održavaju, oplemenjuju… Zrelina i vrelina današnjeg života joj osvijetljava životni put. Djetinjstvo je u Mileninim pjesmama bezbrižnost kojoj svi težimo, i kojoj se svi rado vraćamo, ali nje više nema, nestala je pred lavinom života, odvaja se, i postaje rado viđen gost u sjećanjima…Milena je ta sjećanja pretočila u stihove i prozu i tako učinila da i mi, čitaoci, postajemo dio njenog života, ali, ogledajući se u njenim stihovima, osjetimo i prizvuk naše sudbine. Lijepa životna deviza koju nam pjesnikinja poručuje u proznom tekstu Ispod lipe je: USPORI MALO, DRAGI ČITAOČE, PRIMIJETI ŽIVOT, USAMLJENA KLUPA ISPOD LIPE, PORED NEKE FONTANE, ČEKA I NAS. I kada bi znali da živimo, primjećujem da je to Milenina poruka, da usporimo i zavirimo u nas same, ali i u svijet oko nas, možda bi svakodnevica izgledala raznobojnije. Čak i Milenina proza ima prizvuk poezije, njene se rečenice rimuju sa životom, kao i u njenim pjesmama… melodičnost i ritmičnost se osjećaju, i snažno djeluju na čitaoca, pa možemo reći da je poetiziranje proznih vrsta veoma prijemčivo i zanimljivo za čitaoce.
Posebnu ulogu u životu Milene Kraljević Kremberger imaju Snežana, Marinela i Katarina, ovom prilikom ih pozdravljamo, a stihovima je oplemenila ulogu tetke u pjesmi MOSTOVI. Pjesnikinja spaja, a ne razdvaja, ona povezuje, gradi mostove, a jedino sredstvo povezivanja je srce. I u Bibliji je zapisano: KAKO JE U VODI LICE PREMA LICU, TAKO JE SRCE ČOVJEČJE PREMA ČOVJEKU.
Pjesnikinja ima sposobnost da čitaoca uvuče, skromno i suptilno u pjesmu, tako da čitalac ima utisak da je dio poetskog života i njenog toka misli i njenih osjećanja.
U nekom novom vremenu, nekoj novoj priči, daleko od svog zavičaja, ali još uvijek blizu mora, među pjacama i pjacetama Kotora, Milena korača OD LJUBAVI OPIJENA, baš kao u njenoj pjesmi, a motiv LJUBAVI za kojom žudi, provlači se kroz većinu njenih pjesničkih ostvarenja.
Kada bih trebala da opišem Mileninu poeziju samo riječima ili asocijacijama, izvučenim iz konteksta poezije, nabrojila bih: MORE, ZAVIČAJ, MOSTOVI, LJUBAV, BOL, ČEŽNJA, NOSTALGIJA, DJETINJSTVO, OSMIJEH, NADA, PRIMORSKI PEJZAŽ. Sve ove riječi slile su se u njenu poeziju, a pjesnikinja ih je uklapala u, ponekad slobodan stih, a ponekad rimovani. Bilo da su katreni, kvintine ili astrofične pjesme, u njima se čuje zvuk talasa, miris djetinjstva, lipe, vide se boje neba i mora, osluškuju se misli njene.
Plašim se da bih, ako se još raspričam, prenijela previše utisaka, i onda ne bih ostavila prostora vama koji ćete tek pročitati knjigu, da sami prosudite o njenom kvalitetu. Sada bih zamolila moju Nađu, da me uz zvuke gitare isprati, a pročitaću odlomak iz jednog proznog teksta, Ispod lipe, i pjesmu Hridi života.
RSS Feed