POETESA I KOTORSKA MATI TERESA
ANA MARIJA MAROVIĆ
(1815-1887)
Preživjeti uprkos smrti nije samo impuls naše psihologije, to je impuls života koji se očituje u svim životnim manifestacijama.
Don Branko Sbutega
Boka neprestano progovara jezikom svojih predaka. Zanosni zaliv govori jezikom umjetnosti, bilo da je riječ o književnosti, slikarstvu, muzici, ili starim primorskim zanatima. Boka je magični izvor, inspiracija mnogih umjetnika i stvaralaca. Srca naših predaka kucala su strastveno za njihov kraj, boreći se da budućim generacijama ostave djela sa kojima će se ponositi. Biti dio tradicije Kotora i Boke znači dijeliti kulturu i naslijeđe onih koji su živote posvetili upravo tome – stvaranju vrijednog i lijepog.
ANA MARIJA MAROVIĆ
(1815-1887)
Preživjeti uprkos smrti nije samo impuls naše psihologije, to je impuls života koji se očituje u svim životnim manifestacijama.
Don Branko Sbutega
Boka neprestano progovara jezikom svojih predaka. Zanosni zaliv govori jezikom umjetnosti, bilo da je riječ o književnosti, slikarstvu, muzici, ili starim primorskim zanatima. Boka je magični izvor, inspiracija mnogih umjetnika i stvaralaca. Srca naših predaka kucala su strastveno za njihov kraj, boreći se da budućim generacijama ostave djela sa kojima će se ponositi. Biti dio tradicije Kotora i Boke znači dijeliti kulturu i naslijeđe onih koji su živote posvetili upravo tome – stvaranju vrijednog i lijepog.
Jedna od rijetkih, kako je naziva don Niko Luković u njenom životopisu, Ana Marija Marović ostaje upamćena kao prva crnogorska pjesnikinja. Njen način života i dobrotvorni rad, predanost crkvi, duhovnost i dar koji je posjedovala kada je pisanje i slikanje u pitanju – trajni su dokazi ženskog stvaralaštva u Boki.
Rođena Dobroćanka, Ana Marija je već u djetinjstvu i ranoj mladosti pokazivala interesovanje za pobožni život, ljubav prema crkvi, Isusu i Bogu. Porodica Marović, iz koje je poticala, bila je u vrijeme Mletaka uticajna i ugledna stara bokeljska porodica. U Dobroti je njena porodica bila na trećem mjestu po broju obavljenih trgovačkih putovanja, poslije bratstava Kamenarovića i Radimira. Porodica Anine majke, Marije Ivanović bila je čuvena po svom slovenskom rodoljublju, zaslužnim pomorcima, književnicima, sveštenicima. Ugledno porijeklo obezbijedilo je Ana Mariji povoljnu duhovnu klimu u kojoj je odrastala, u porodičnom okrilju gdje su se vrednovale istinske vrijednosti – umjetnost, kultura, vjera, dobročinstvo. Kada su Anu u sedmoj godini života povjerili svešteniku Danijelu Canaliju, koji se u Mlecima smatrao za vrlo poštovanog, učenog i kreativnog čovjeka, njeno obrazovanje kreće uzlaznom putanjom. Canali postaje njen duhovni otac, od kojeg poprima ljubav prema vjeri. S obzirom na to da je Anin učitelj bio Italijan, uprkos njenom maternjem jeziku – hrvatskom, Canali je predavao sve predmete samo na italijanskom. Ana je dobro ovladala italijanskim, te je svoje pjesme i prozna djela pisala upravo na tom jeziku. Pored vjerskog obrazovanja, sticala je i opšte, tako da je vremenom postala veoma učena žena u tadašnjim Mlecima.
Pokazivala je kreativnost, interesovanje i dar za umjetnost, pa je za crkvu sv. Stasija u Dobroti izvezla pokrivač za piksidu, srebrnu liturgijsku posudu u kojoj se čuvaju pričesne čestice. Ovaj dar crkvi propratilo je i njeno pismo, dirljivo, u duhu vjere, pobožnosti i njene želje da uvijek u srcu nosi Isusa Hrista. Zanimljiv je podatak da se njeno pismo veoma dopalo ondašnjem mletačkom patrijarhu, kardinalu Monicu, pa je Anu zamolio da napiše sonet o ovom predmetu, što je ona i učinila. Iako se susretala sa mnogobrojnim preprekama kada je izrazila želju da se iz porodične kuće preseli u samostan, nakon nekoliko godina neslaganja njenih roditelja sa ovom zamisli, ipak je našla načina da živi isposničkim životom. Krepost i čistota njenog duha i srca odveli su je u samostan gdje je provela život, ponizno, u duhu vjere. Uprkos tome što je poticala iz bogate primorske porodice, i nije imala prilike da osjeti nemaštinu, cijeli život je posvetila pomaganju siromašnima i duboko se saosjećala sa ljudima kojima je bila potrebna materijalna pomoć. Don Niko Luković u knjizi o Ana Mariji Marović ( Ana Marija Marović, Prikaz života i rada, Gospa od Šrpjela – Perast, Kotor, 1963.) ističe njene vrline, pobožnost, ljubav prema Bogu i dobrotvorni rad. Putem zapisanih dokumenata o ličnostima koje su obilježile Boku i Crnu Goru, budimo sjećanja na takve ličnosti vrijedne pažnje savremenog društva. Zapisivanjem se prolazno opire zaboravu i uništenju, a tome smo često skloni. Poznavaoci i čuvari tradicije u obavezi su prema mjestu iz kojeg potiču, da njegovu tradiciju sačuvaju od prolaznosti.
Ana Marija je počela pisati i slikati kada je imala 20 godina. Tematika njenih proznih i pjesničkih ostavrenja bila je isključivo duhovnog karaktera, a pisala je pod pseudonimom Filotea. Ono čime je Ana bila zaokupljena, bilo je ispisano u didaktičkom i moralističkom tonu. Njene sonete, po uzoru na savršenu renesansnu formu Petrarkinog sonata, preveo je mons. Gracija Ivanović, kome Kotorani zbog toga duguju mnogo. U renesansnoj formi, kompozicijom od dva katrena i dva terceta, kotorska heroina pisala je stihove posvećene Bogu, Spasitelju Isusu i kroz moralističke verse ispoljavala ljubav prema božanskom. Srednjovjekovni duhovni motivi u njenim pjesmama postaju svojevrsne himne Bogu, u kojima iskazuje neizmjernu naklonost prema božijem Sinu:
Oh tisuću srdaca kad mogla bih da dam Ti!
Al’ kad ne mogu drugo, već jedno to jedino
Učini bare mono, da ljubavlju usplamti.
Svaki zanos koji je Ana osjećala prema predmetima i pojavama oko sebe, pripisivala je božanskom daru i ljubavlju prema njemu. Tako u svom sonetu S prolaznog na vječno, ona prirodne ljepote stavlja u razinu prolaznog i trenutnog, dok njenu dušu okupanu božijom ljubavi osjeća kao vječnu iskru koja se nikada neće ugasiti:
Pa kada po livadam zasjaji pramaljeće
U tisuć šarnih boja, ko ćilim da raširi
A po laguni blagoj tih dašak kad zapiri
Od nekog blagog vjetra što blag ga tiho kreće,
Tad se moja duša uzdiže, Bože, k Tebi,
Koji si sav ljepota i najveća i vječna
I sve što uhvanje mi živo želi tebi.
Svjesnost žrtve koju je morala da podnese, pjesnikinja iz Dobrote opjevala je u svojim sonetima, a sa formom ovog savršenog pjesničkog stila vjerovatno se upoznala učeći o književnosti renesanse. Svaka poetska tvorevina u njenoj zbirci je versifikacijski ispoštovana, prateći kompozicionu shemu soneta. Tematika njenih pjesničkih ostvarenja duboko je religiozna, uz korišćenje apostrofa Bogu i Isusu, u skoro svakoj pjesmi. Njene pjesme isčitavaju se kao njen put do Boga. Književnost i slikarstvo su joj pomogli, kao najplemenitiji načini iskazivanja emocija, da svoj životni put opiše svima onima koji žele da se upoznaju sa njenim trajanjem na zemlji.
Sa zadovoljstvom je, kako naglašava u pjesmi U vrijeme poplave, prihvatila žrtvu koju je sama sebi nametnula, trudeći se da bude skromna i prostosrdačna:
I ne to malo vode, već sav slijev oceana
Kad morala bih prijeći, da dohrlim do njega,
Ja mislim, prošla bih ga vedra i nasmijana.
Za imat kod mog Dobra pa maker kratkog stana,
Što prešla ne bih, nema, nit može bit čega,
Jer sve pobijedi i svlada, komu je ljubav dana.
Jedna od najemotivnijih pjesama Ana Marije Marović, u kojoj se osjeća potpuna i bezrezervna ljubav prema Isusu Hristu, svakako je sonet U meni živi Krist. Zbog jake emocionalnosti, ekspresivnosti i naglašavanja ljubavnog osjećanja prema božanskom i nevidljivom, pjesma će biti dostupna čitaocima u cjelosti:
Ja živim al’ ne ja, već živi Krist u meni.
Taj osjećaj u srcu i sladak mi i mio,
Što ljubavi ga plamen do kraja razgorio,
Kroz slovo mi i pjesma i misu se rumeni.
U meni živi Krist. U srcu ushićeni
I neprekidni zanos u njemu se je slio;
Tu živi, niti časka bez njega ne bi bio,
Bez svijetlog da mu suncu u hladnoj lutam sjeni.
Ko prijestolja sa svoga iz srca kraljuje mi
I zakonom upravlja i slatkom stegom resi
Sve moje misli, djela i osjećaje sve mi.
I slušam gdje mi kaže: tvoj život je u meni
U meni sva se krećeš i odišeš i jesi
I bit ćeš uvijek, dok smo ovako sjedinjeni.
Ana Marija se, prema mišljenju mnogih književnih kritičara i umjetnika smatra prvom crnogorskom pjesnikinjom, nadarenom slikarkom i dobrotvorkom. Ostaje upamćena i pod nadimkom kotorska Majka Tereza, s obzirom na njeno čisto i dobro srce, socijalni rad i pomaganje drugima kad god je za to bila u prilici. Zanimljiv je podatak da je osnovala duhovni zavod pod nazivom Instituto Canal ai Servi, u kojem su dolazile djevojke koje su krenule, u duhovnom i moralnom smislu, stranputicom. U tom zavodu su se one, kako navode biografi Ana Marije prevaspitavale i postajale korisni članovi društva, uzorne supruge i majke.
Devetnaesti vijek u Kotoru i Boki mogao bi, bez sumnje, biti obojen bojom čednosti Ana Marije Marović, koja zaslužuje da bude dio kulturne baštine Kotorana, i da ostane zauvijek u srcima onih koji se bore za očuvanje tradicije koja se vjekovima stvara na ovom prostoru.
Preživjeti uprkos smrti, znači zauvijek zavrijediti mjesto među malobrojnima koji tkuju kulturu jednoga podneblja.
Rođena Dobroćanka, Ana Marija je već u djetinjstvu i ranoj mladosti pokazivala interesovanje za pobožni život, ljubav prema crkvi, Isusu i Bogu. Porodica Marović, iz koje je poticala, bila je u vrijeme Mletaka uticajna i ugledna stara bokeljska porodica. U Dobroti je njena porodica bila na trećem mjestu po broju obavljenih trgovačkih putovanja, poslije bratstava Kamenarovića i Radimira. Porodica Anine majke, Marije Ivanović bila je čuvena po svom slovenskom rodoljublju, zaslužnim pomorcima, književnicima, sveštenicima. Ugledno porijeklo obezbijedilo je Ana Mariji povoljnu duhovnu klimu u kojoj je odrastala, u porodičnom okrilju gdje su se vrednovale istinske vrijednosti – umjetnost, kultura, vjera, dobročinstvo. Kada su Anu u sedmoj godini života povjerili svešteniku Danijelu Canaliju, koji se u Mlecima smatrao za vrlo poštovanog, učenog i kreativnog čovjeka, njeno obrazovanje kreće uzlaznom putanjom. Canali postaje njen duhovni otac, od kojeg poprima ljubav prema vjeri. S obzirom na to da je Anin učitelj bio Italijan, uprkos njenom maternjem jeziku – hrvatskom, Canali je predavao sve predmete samo na italijanskom. Ana je dobro ovladala italijanskim, te je svoje pjesme i prozna djela pisala upravo na tom jeziku. Pored vjerskog obrazovanja, sticala je i opšte, tako da je vremenom postala veoma učena žena u tadašnjim Mlecima.
Pokazivala je kreativnost, interesovanje i dar za umjetnost, pa je za crkvu sv. Stasija u Dobroti izvezla pokrivač za piksidu, srebrnu liturgijsku posudu u kojoj se čuvaju pričesne čestice. Ovaj dar crkvi propratilo je i njeno pismo, dirljivo, u duhu vjere, pobožnosti i njene želje da uvijek u srcu nosi Isusa Hrista. Zanimljiv je podatak da se njeno pismo veoma dopalo ondašnjem mletačkom patrijarhu, kardinalu Monicu, pa je Anu zamolio da napiše sonet o ovom predmetu, što je ona i učinila. Iako se susretala sa mnogobrojnim preprekama kada je izrazila želju da se iz porodične kuće preseli u samostan, nakon nekoliko godina neslaganja njenih roditelja sa ovom zamisli, ipak je našla načina da živi isposničkim životom. Krepost i čistota njenog duha i srca odveli su je u samostan gdje je provela život, ponizno, u duhu vjere. Uprkos tome što je poticala iz bogate primorske porodice, i nije imala prilike da osjeti nemaštinu, cijeli život je posvetila pomaganju siromašnima i duboko se saosjećala sa ljudima kojima je bila potrebna materijalna pomoć. Don Niko Luković u knjizi o Ana Mariji Marović ( Ana Marija Marović, Prikaz života i rada, Gospa od Šrpjela – Perast, Kotor, 1963.) ističe njene vrline, pobožnost, ljubav prema Bogu i dobrotvorni rad. Putem zapisanih dokumenata o ličnostima koje su obilježile Boku i Crnu Goru, budimo sjećanja na takve ličnosti vrijedne pažnje savremenog društva. Zapisivanjem se prolazno opire zaboravu i uništenju, a tome smo često skloni. Poznavaoci i čuvari tradicije u obavezi su prema mjestu iz kojeg potiču, da njegovu tradiciju sačuvaju od prolaznosti.
Ana Marija je počela pisati i slikati kada je imala 20 godina. Tematika njenih proznih i pjesničkih ostavrenja bila je isključivo duhovnog karaktera, a pisala je pod pseudonimom Filotea. Ono čime je Ana bila zaokupljena, bilo je ispisano u didaktičkom i moralističkom tonu. Njene sonete, po uzoru na savršenu renesansnu formu Petrarkinog sonata, preveo je mons. Gracija Ivanović, kome Kotorani zbog toga duguju mnogo. U renesansnoj formi, kompozicijom od dva katrena i dva terceta, kotorska heroina pisala je stihove posvećene Bogu, Spasitelju Isusu i kroz moralističke verse ispoljavala ljubav prema božanskom. Srednjovjekovni duhovni motivi u njenim pjesmama postaju svojevrsne himne Bogu, u kojima iskazuje neizmjernu naklonost prema božijem Sinu:
Oh tisuću srdaca kad mogla bih da dam Ti!
Al’ kad ne mogu drugo, već jedno to jedino
Učini bare mono, da ljubavlju usplamti.
Svaki zanos koji je Ana osjećala prema predmetima i pojavama oko sebe, pripisivala je božanskom daru i ljubavlju prema njemu. Tako u svom sonetu S prolaznog na vječno, ona prirodne ljepote stavlja u razinu prolaznog i trenutnog, dok njenu dušu okupanu božijom ljubavi osjeća kao vječnu iskru koja se nikada neće ugasiti:
Pa kada po livadam zasjaji pramaljeće
U tisuć šarnih boja, ko ćilim da raširi
A po laguni blagoj tih dašak kad zapiri
Od nekog blagog vjetra što blag ga tiho kreće,
Tad se moja duša uzdiže, Bože, k Tebi,
Koji si sav ljepota i najveća i vječna
I sve što uhvanje mi živo želi tebi.
Svjesnost žrtve koju je morala da podnese, pjesnikinja iz Dobrote opjevala je u svojim sonetima, a sa formom ovog savršenog pjesničkog stila vjerovatno se upoznala učeći o književnosti renesanse. Svaka poetska tvorevina u njenoj zbirci je versifikacijski ispoštovana, prateći kompozicionu shemu soneta. Tematika njenih pjesničkih ostvarenja duboko je religiozna, uz korišćenje apostrofa Bogu i Isusu, u skoro svakoj pjesmi. Njene pjesme isčitavaju se kao njen put do Boga. Književnost i slikarstvo su joj pomogli, kao najplemenitiji načini iskazivanja emocija, da svoj životni put opiše svima onima koji žele da se upoznaju sa njenim trajanjem na zemlji.
Sa zadovoljstvom je, kako naglašava u pjesmi U vrijeme poplave, prihvatila žrtvu koju je sama sebi nametnula, trudeći se da bude skromna i prostosrdačna:
I ne to malo vode, već sav slijev oceana
Kad morala bih prijeći, da dohrlim do njega,
Ja mislim, prošla bih ga vedra i nasmijana.
Za imat kod mog Dobra pa maker kratkog stana,
Što prešla ne bih, nema, nit može bit čega,
Jer sve pobijedi i svlada, komu je ljubav dana.
Jedna od najemotivnijih pjesama Ana Marije Marović, u kojoj se osjeća potpuna i bezrezervna ljubav prema Isusu Hristu, svakako je sonet U meni živi Krist. Zbog jake emocionalnosti, ekspresivnosti i naglašavanja ljubavnog osjećanja prema božanskom i nevidljivom, pjesma će biti dostupna čitaocima u cjelosti:
Ja živim al’ ne ja, već živi Krist u meni.
Taj osjećaj u srcu i sladak mi i mio,
Što ljubavi ga plamen do kraja razgorio,
Kroz slovo mi i pjesma i misu se rumeni.
U meni živi Krist. U srcu ushićeni
I neprekidni zanos u njemu se je slio;
Tu živi, niti časka bez njega ne bi bio,
Bez svijetlog da mu suncu u hladnoj lutam sjeni.
Ko prijestolja sa svoga iz srca kraljuje mi
I zakonom upravlja i slatkom stegom resi
Sve moje misli, djela i osjećaje sve mi.
I slušam gdje mi kaže: tvoj život je u meni
U meni sva se krećeš i odišeš i jesi
I bit ćeš uvijek, dok smo ovako sjedinjeni.
Ana Marija se, prema mišljenju mnogih književnih kritičara i umjetnika smatra prvom crnogorskom pjesnikinjom, nadarenom slikarkom i dobrotvorkom. Ostaje upamćena i pod nadimkom kotorska Majka Tereza, s obzirom na njeno čisto i dobro srce, socijalni rad i pomaganje drugima kad god je za to bila u prilici. Zanimljiv je podatak da je osnovala duhovni zavod pod nazivom Instituto Canal ai Servi, u kojem su dolazile djevojke koje su krenule, u duhovnom i moralnom smislu, stranputicom. U tom zavodu su se one, kako navode biografi Ana Marije prevaspitavale i postajale korisni članovi društva, uzorne supruge i majke.
Devetnaesti vijek u Kotoru i Boki mogao bi, bez sumnje, biti obojen bojom čednosti Ana Marije Marović, koja zaslužuje da bude dio kulturne baštine Kotorana, i da ostane zauvijek u srcima onih koji se bore za očuvanje tradicije koja se vjekovima stvara na ovom prostoru.
Preživjeti uprkos smrti, znači zauvijek zavrijediti mjesto među malobrojnima koji tkuju kulturu jednoga podneblja.
RSS Feed