 | Otupili smo... na boje, zvukove... najčešće na zvukove iz prirode a posebno na zvukove iz naših srca. |
Oni koji još uvijek svijet gledaju duhovnim očima obaziru se na godišnjice nekih bitnih događaja, poput rođenja i smrti nekog velikog autora koji je obilježio jednu epohu u svjetskoj književnosti, na umjetničke pokrete u okviru nekih epoha, na stvaralaštvo velikih i malih.
Mag pozorišta, Petar Pejaković, dosjetio se da obilježi 400 godina od smrti velikog Šekspira, i posebno važnu, stogodišnjicu od početka jednog umjetničkog pokreta koji je uzdrmao svijet početkom XX vijeka – dadaizma. Nije lako približiti publici ovaj pokret, koji predstvlja konceptualnu umjetnost, a u kome umjetnički fokus nije na stvaranju estetski prijatnih objekata, već da se svrha života i umjetnosti prikaže kroz apsurd i besmisao rata i stradanja. Nastao kao reakcija na Prvi svjetski rat, dadaizam svojim slikarstvom i književnošću ruši dotadašnje shvatanje umjetnosti i umjetnika, i daje svjetskoj umjetničkoj pozornici novu dimenziju. Već se pojavom Karavana (1916.) nazire jedna od glavnih poruka ovog pravca – kroz besmisleno izgovorene slogove, daleko od poznatog, smislenog jezika upućuje se na nesposobnost velikih svjetskih sila da riješe politička i društvena pitanja, a da ne koriste oružje.
Mag pozorišta, Petar Pejaković, dosjetio se da obilježi 400 godina od smrti velikog Šekspira, i posebno važnu, stogodišnjicu od početka jednog umjetničkog pokreta koji je uzdrmao svijet početkom XX vijeka – dadaizma. Nije lako približiti publici ovaj pokret, koji predstvlja konceptualnu umjetnost, a u kome umjetnički fokus nije na stvaranju estetski prijatnih objekata, već da se svrha života i umjetnosti prikaže kroz apsurd i besmisao rata i stradanja. Nastao kao reakcija na Prvi svjetski rat, dadaizam svojim slikarstvom i književnošću ruši dotadašnje shvatanje umjetnosti i umjetnika, i daje svjetskoj umjetničkoj pozornici novu dimenziju. Već se pojavom Karavana (1916.) nazire jedna od glavnih poruka ovog pravca – kroz besmisleno izgovorene slogove, daleko od poznatog, smislenog jezika upućuje se na nesposobnost velikih svjetskih sila da riješe politička i društvena pitanja, a da ne koriste oružje.
U nekim slučajevima, dadaista može više da bude trgovac ili politički agitator nego umjetnik – neko ko je umjetnik samo slučajno – biti dadaista znači odbijati se o stvari, opirati se svakom taloženju; sjesti na stolicu, makar za trenutak, može biti opasno po život (g. Vengs je već izvukao revolver iz džepa). Tkanina vam se cijepa pod prstima, kažete da životu, koji želi da se uzdigne pomoću negacije. Reći da, reći ne: džinovski hokus pokus postojanja raspaljuje nerve pravog dadaiste – i evo ga, dok se izležava, kreće u lov, vozi bicikl – pola Pantagruel, pola sveti Franja, koji se samo smeje i smeje. Tristan Tzara, kao autor manifesta dadaizma naglašava kolika je besmisao rata, apsurdnost ovog svijeta koji pokušava da nepravednim oruđem promijeni svjetski poredak na bolje.
Predstava koju je režirao Petar Pejaković prikazuje djeci i odraslima samo jednu mogućnost tumačenja dadaizma, kao i samo jednu perspektivu iz koje bi mogli sagledati klasika svjetske književnosti i dramskog stvaralaštva – Šekspira. Početak predstave, veoma upečatljiv, prikazuje na koji način bi se djeci mogla približiti poetika Šekspira. Velika knjiga, hiljade misli onoga ko je čitalac i na hiljade načina kako pristupiti čitanju ovog genija književnosti. Početak saznanja i razumijevanja Šekspirovih djela može biti olakšan ukoliko razumijemo vrijeme u kojem je stvarao, i ukoliko podržavamo renesansni način života. Problemi mladih su takođe na sceni Ljetnje pozornice samo nagoviješteni... zaljubljivanje, ljubavni poduhvati, hrabrost, adolescencija, prvi poljupci, glumački poljupci, zlostavljanje slabijih i vršnjačko nasilje, a sve kroz prizmu dadaističkog koncepta svijeta. Umjetnici dadaizma uspjeli su u jednom trenutku svog umjetničkog angažovanja da postignu nešto sasvim apsurdno – da negiraju samu umjetnost. Banalnost umjetnosti, proizvodnja zvuka, brbljanje, nerazumljivost u govoru i jeziku – sve se ovo prožimalo kroz sjajne glumačke poduhvate glumaca Slaviše Grubiše, Momčila Otaševića, Dušana Murića, Sanje Popović, Jelene Simić i Kristine Stevović. Probuditi svijest mladih da ovaj svijet može i mora biti bolji, da je i tužan i smiješan, i sretan i nesretan, prepun strasti koje mogu dovesti do propasti, ali koje podstiču ljudsko tijelo i nezaobilazne su u ljudskom životu – samo su neke od tema koje je predstava nametnula gledaocima.
Predstava koju je režirao Petar Pejaković prikazuje djeci i odraslima samo jednu mogućnost tumačenja dadaizma, kao i samo jednu perspektivu iz koje bi mogli sagledati klasika svjetske književnosti i dramskog stvaralaštva – Šekspira. Početak predstave, veoma upečatljiv, prikazuje na koji način bi se djeci mogla približiti poetika Šekspira. Velika knjiga, hiljade misli onoga ko je čitalac i na hiljade načina kako pristupiti čitanju ovog genija književnosti. Početak saznanja i razumijevanja Šekspirovih djela može biti olakšan ukoliko razumijemo vrijeme u kojem je stvarao, i ukoliko podržavamo renesansni način života. Problemi mladih su takođe na sceni Ljetnje pozornice samo nagoviješteni... zaljubljivanje, ljubavni poduhvati, hrabrost, adolescencija, prvi poljupci, glumački poljupci, zlostavljanje slabijih i vršnjačko nasilje, a sve kroz prizmu dadaističkog koncepta svijeta. Umjetnici dadaizma uspjeli su u jednom trenutku svog umjetničkog angažovanja da postignu nešto sasvim apsurdno – da negiraju samu umjetnost. Banalnost umjetnosti, proizvodnja zvuka, brbljanje, nerazumljivost u govoru i jeziku – sve se ovo prožimalo kroz sjajne glumačke poduhvate glumaca Slaviše Grubiše, Momčila Otaševića, Dušana Murića, Sanje Popović, Jelene Simić i Kristine Stevović. Probuditi svijest mladih da ovaj svijet može i mora biti bolji, da je i tužan i smiješan, i sretan i nesretan, prepun strasti koje mogu dovesti do propasti, ali koje podstiču ljudsko tijelo i nezaobilazne su u ljudskom životu – samo su neke od tema koje je predstava nametnula gledaocima.
Uz lajtmotiv, Šekspirov citat: Cijeli svijet je pozornica, spoznavanje svijeta oko nas dobija novu dimenziju. Ko glumi? Da li imamo maske? Kada maske skidamo i pred kim? Da li smo u pravu ako se vodimo strastima? Gdje će nas strasti odvesti? Da li je ovaj život ružičast ili crno-bijel? Kakve probleme imamo danas? Da li je rat u samom čovjeku razorniji od rata „spolja“?
Odgovore pronađite sami, a jedan od načina da ih pronađete je ako zagazite u umjetnost.
Odgovore pronađite sami, a jedan od načina da ih pronađete je ako zagazite u umjetnost.
  |   |
RSS Feed